Knjiga „Kako sam tražila ljubav“ Simone Mijoković nije bila ni otisnuta, a već je postala bestseller. Naime, na vrata njezina izdavača „Verbuma“ iz Splita pokucali su mnogi kako bi je naručili prije njezina predstavljanja, koje je najavljeno za ovaj ponedjeljak. Za predstavljanje Simonina životnog svjedočanstva izabran je reprezentativni crkveni prostor, dvorana „Vijenac“ Nadbiskupskog pastoralnog instituta na zagrebačkom Kaptolu, a Večernji list dobio je ekskluzivne izvatke iz njezine knjige, koje ovdje donosimo.
„U trinaestoj godini, dok smo još živjeli u stanu, zaljubila sam se u mladića o kojem se govorilo da je „teži ovisnik“. Svi su mi govorili da odustanem, da se ne petljam s njim, da je opasno družiti se s takvim mladićima. „Nemate vi pojma…“, odgovarala sam im. Ignorirala sam sva njihova upozorenja i tvrdoglavo srljala u nove probleme. Odlučila sam probati nešto „ozbiljnije“, odnosno težu drogu, kako bih ga impresionirala i približila mu se. Prijatelji su mi govorili: „Simona, nemoj“, a ja sam im odgovarala: „Baš hoću.“ Uživala sam kontrirajući svima koji su se bri nuli za mene. Napokon sam mu prišla. Počeli smo se družiti. Nakon kratka vremena zamolila sam ga da mi „sredi“ heroin. „Nemoj, mala, molim te! Prelijepa si. Makni se od toga…“, iznenadio me reakcijom. Moram priznati da sam bila oduševljena shvativši da mu je stalo do mene.
Međutim, mladić me ubrzo razuvjerio i povrijedio. Jedne mi je večeri predložio da se popnemo na zadnji kat moje zgrade. Naravno da sam pristala. Nisam mogla znati što će se gore dogoditi. Počeli smo se maziti i ljubiti. Zatim se ponovila ista ona ružna scena kao pokraj rijeke Krke. Mladić me je položio na pod, otkopčao hlače i uzeo me. Ja sam se doslovno zaledila kao kip, zbog šoka nisam bila u stanju oduprijeti mu se. On je obavio svoje, pokupio se i, poput onoga dečka koji mi je oduzeo nevinost, nikada me više nije ni pozdravio. Ponovilo se ono stravično iskustvo. Nakon toga sam potpuno zaglavila u drogu, neprestano sam izlazila s dečkima, ali sam izbjegavala seksualne odnose. Tada sam se počela ljubiti s djevojkama, zavaravajući se i tješeći se kako me one neće povrijediti.
S petnaest sam godina prvi put konzumirala heroin. Do njega sam došla tako da sam nagovorila jednoga mladića, inače sitnoga dilera, da mi ga nabavi. Našmrkala sam se u školskom toaletu neposredno prije početka nastave. Iduća tri sata nisam bila u stanju slušati profesore, nego sam neprestano piljila u jednu točku. Tako je sve počelo. Droga je u moj život donijela nove prijatelje – ovisnike. Počela sam se družiti s djevojkama koje su konzumirale heroin intravenozno. Našla sam se u ružnom filmu, postala jedan od onih likova iz knjige Mi djeca s kolodvora ZOO. Nikada neću zaboraviti dan kada su se dvije moje prijateljice predozirale. Bio je to posebno potresan prizor. Njihova zgrčena tijela ležala su na podu, a pogledi su bili puni očaja, ali i neke skrivene nade. „Ovo sebi nikada neću dopustiti“, pomislila sam. Umjesto da se u tom trenutku izvučem, pobjegnem od ovoga grijeha, sakrijem se od svih koji imaju veze s narkoticima, ja sam toga dana odlučila da heroin nikada neću konzumirati preko igle, nego ću ga samo šmrkati.
Tinejdžerske sam godine provela na techno, house i rave partyjima u Brežicama i Zagrebu. Samu sam sebe zavaravala kako su to mjesta puna ljubavi. Sa zvučnika je treštala glasna glazba, svi su pjevali o ljubavi, na podiju su plesali naočiti mladići i ušminkane djevojke koji su pod utjecajem opijata bili fantastično raspoloženi. Ja sam se cijele večeri ljubila: malo s dečkima, malo s curama. Uživala sam u toj bezbrižnoj atmosferi u kojoj je sve dopušteno. Imala sam osjećaj kao da sam u „sedmom nebu“, osjećala sam se fantastično i potpuno slobodno. Mogla sam se ponašati kako želim. Satima bih promatrala svoj odraz u ogledalu WC-a. Dodirivala sam se, mazila se i govorila samoj sebi da sam lijepa, prelijepa. Onda bih ponovno ljubila i grlila sve koji su mi prilazili. Govorila sam im da ih volim. Sva sam bila zavedena nekom lažnom ljubavi, preplavljena osjećajem lažnoga zadovoljstva i prevarena lažnom srećom. U međuvremenu sam shvatila kako je to bila đavolska podvala za ljubav, odnosno grešna i nemoralna ljubav, ljubav pod utjecajem opijata. Ljubav koja nikoga ne može usrećiti.
Moje ranjeno srce neprestano je bilo u potrazi za ljubavlju. Tražilo ju je u narušenoj obitelji, među lažnim prijateljima, muškarcima koji su me doživljavali isključivo kroz moju vanjštinu. Svaki sam večernji izlazak doživljavala kao početak neke nove ljubavne priče, nečega posebnog i neponovljivog. Uvukla bih se u tijesnu minicu, obula mamine štikle, stavila žarki crveni ruž i izašla u noć. Zakoračila bih u zadimljeni klub i stala pod refl ektore. Željela sam biti u središtu pažnje, privlačiti poglede, okružiti se ljudima, poznatima i nepoznatima, muškarcima i ženama, samo neka su pokraj mene, neka me promatraju i neka mi se dive, jer sam se tako osjećala važno i voljeno. Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada sam počela izlaziti, droga se mogla nabaviti na svakom koraku. Svi su nešto dilali. Drogu sam mogla nabaviti doslovno za desetak minuta. Bilo je dovoljno prošetati kvartom ili okrenuti nekoliko telefonskih brojeva. Znalo se tko „sređuje“ travu, a tko teže droge. Marihuana je bila vrlo povoljna, ecstasy je koštao dvadesetak kuna. Međutim, gram lošijega kokaina postizao je cijenu od oko dvjesto, a boljega oko tristo kuna. To je za mene ipak predstavljao ozbiljan iznos. Međutim, nisam se previše opterećivala cijenom kokaina kada su me ionako častili mladići koji su time kupovali moje društvo. Naravno da sam ih objeručke prihvaćala, i njih i kokain. Dovoljno je bilo samo pojaviti se među njima i ponude su se nizale jedna za drugom. Svojom sam vanjštinom privlačila muškarce, a s njima je dolazila i besplatna droga. Jedan je grijeh otvarao prostor drugom. Moj se svijet počeo rušiti, gubila sam slobodu, zarobljavala se u ovisnostima, ali sam cijelo vrijeme vjerovala da se samo ludo zabavljam.
Je li moguće da jedna djevojka može biti toliko slijepa, naivna, povodljiva i slobodna u grijehu? Naravno da je moguće jer sam tada služila neprijateljima: svijetu i đavlu. Živeći u grijehu i pod utjecajem raznih narkotika, potpuno sam duhovno oslijepila. Moj je govor s vremenom postao plitak. Osjećala sam se kao nekakva „glupačica“, lijepa lutka kojom su svi mogli upravljati, koja uvijek poslušno kima glavom. Nakon obraćenja shvatila sam kako sam se našla u đavolskoj zamki. Đavao me je uspio uvjeriti da sam nebitna, da ne postojim, i to sve kako bi mogao potpuno upravljati sa mnom.
Zbog toga nema dana da ne kažem Isusu hvala. Hvala ti što si me iscijelio. Hvala ti što si me oslobodio. Hvala ti što si me ozdravio. Hvala ti što si me spasio.“
Knjiga se može nabaviti u Verbumovoj internetskoj trgovini, kao i svim njihovim knjižarama te ostalim knjižarama diljem Hrvatske.
