Fra Ante Vučković: Molitva za prazninu u duši

Jer mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu.

Autor: Fra Ante Vučković
event 10.11.2025.
Photo: Pixabay

U opaku dušu nije lako ući.

Sve je puno.

Nema mjesta za drugoga.

Nema pristupa drugačijem.

Nema mjesta za mudrost.

Opakost je zauzela cijeli prostor.

Ušla je neprimjetno.

Potom se raširila,

nabujala

i zauzela cijeli prostor.

Opakost ima mnoga imena:

strasti,

ego,

mane,

ovisnosti,

zloba,

bijes,

mržnja,

osveta

Ima ona i ljepših imena:

karijera,

uspjeh,

slava,

moć,

vlast,

pravo

Opakost sve podređuje sebi

i sve čini sebi sličnim.

Ne podnosi drukčijeg.

U opakoj je duši tijesno i dosadno.

Dobrota je, naprotiv, gostoljubiva.

U njoj ima mjesta.

Ona svoj prostor ispražnjuje od sebe.

Raste kad se smanjuje.

Ima je više

što se više povlači u sebe.

U njezinu prazninu

može ući drugi.

I drukčiji.

I mudrost.

I Duh.

K Dobroti možeš navratiti

u svako doba

i boraviti bez naplate.

Čime Dobrota gradi svoje stanove?

Odricanjem.

Smanjenjem sebe.

Tišinom.

Pozornošću na drugoga.

Molitvom.

Čitanjem.

Prijateljstvom.

Istim se sredstvima

i opaka duša

može preobraziti u dobru.

Ali kako?

Kako da opaka duša spozna

svoju ispunjenost sobom

i kako da se odrekne sebe?

Padom.

Neuspjehom.

Lomom.

Porazom.

Ili:

ljubavlju.

Milošću.

Dobrotom.

O, da naučim

isprazniti se od sebe

pa da Mudrost ushtjedne nastaniti se

u mojoj praznini!

Jer mudrost ne ulazi u dušu opaku

i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu.

Mudr 1, 4

Izvor: Fra Ante Vučković Facebook

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.