Možda ne bi svi, ali zacijelo bi mnogi ovih dana željeli biti Simona. Odnosno kao Simona. Kao današnja Simona Mijoković. Ne kao Simona Ištvanić ili Gotovac. Nego kao Simona od Prštave Radosti, hrvatska Marija Magdalena, nekadašnja javna grešnica čiji je život punio žute novinske stranice i petparačke televizijske priloge i emisije, a koja danas naočigled svih kroči uskom stazom na putu k svetosti. I autentičnošću vlastita poslanja drži veliku katehezu svima koji žele vjerovati i živjeti Evanđelje. Napose ovih dana kada se je predstavljena njezina knjiga „Kako sam tražila ljubav“, što je u širokoj javnosti poprimilo čak i razmjere svojevrsne opće duhovne obnove.
No da bi čovjek bio poput Simone mora prvo sa sebe zbaciti staroga sebe i obući novoga čovjeka. To svlačenje ne mora biti dramatično i javno poput Simonina, ali mora biti svjedočki, trajno i postojano kao što je to i kod nje vidljivo. Pa mi je u ovom trenutku zanimljivo izvući neke sličice s margine tj. one koje nisu ovih dana u središtu pažnje i ne pršte silinom njezinih javnih svjedočenja. Ali iz kojih se možda još bolje vidi ta snaga novoga čovjeka.
Naime, kad smo dovršili snimanje podcasta „Popcast“ i vozili se iz Večernjakova studija prema gradu, Simona je obavljala telefonske pozive mahom organizirajući sve potrebno oko djece, koja su s njom i suprugom ovih dana bili u Zagrebu. Tako se javila jednoj prijateljici (neće mi zamjeriti ako ovo iznesem samo kao primjer – op.) i dogovarala kad će joj pričuvati najstariju kćer, a ova joj priča kako ih čeka i kako upravo priprema pite za njih… Kad je završila razgovor kazala mi je: „To su prijatelji s muževe strane, a sad su i moji. Vjeruju svim srcem, a kako i ne bi kad sam im stalno svjedočila. Znaš, ne mogu ti ja više voditi nikakve isprazne razgovore, nego mogu samo svjedočiti“, ispričala je svojom prštavom radošću.
Ispraznost! Kakva golema mudrost i njezini razmjeri u toj jednoj rečenici. Pa sveci su postali svecima upravo zato što su svoj život okrenuli od ispraznosti prema vječnom smislu i svoje živote, riječi i djela uskladili umjesto s ispraznošću s najvećom puninom koja se može doseći. A danas nam se upravo ispraznost na svakom koraku nudi kao glavnina sadržaja. Od politike i medija, preko egzistencijalnih potreba do osobnih susreta i razgovora. „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“, navodi starozavjetna knjiga Propovjednikova, koju Simona od Prštave Radosti citira svojim svakodnevnim životom eto čak i u najobičnijim susretima s prijateljima.
Dok smo na semaforu čekali zeleno svjetlo, ničim izazvana, okrenula se prema meni i kazala: „Znaš, moramo jako moliti za…“ Za jednu jako jako poznatu osobu s naše javne scene, kojoj dakako neću spominjati ime, ali priznajem da za nju niti sam molio niti bi mi ikad to palo na um. „Ona ti je jako ranjena i zato tako nastupa. No Gospodin njezine rane može okrenuti na veliki dobro“, objasnila mi je Prštava Radost, pa sam od toga utorka odlučio moliti i za tu osobu za koju nikad molio ne bih. A za koju se sad čini da je daleko do Boga kao mi od zvijezda.
Uostalom, kao što je i sadašnja Simona bila daleko od one Simone prije Krista. A sad svojom vjerom posramljuje tzv. velike vjernike i budi savjesti onih malih. I u trenutku dok je svoje životno svjedočanstvo ukoričila u knjigu i promovira je diljem Hrvatske, hvatam se za ove naizgled male i rubne stvari, koje nisu bile namijenjene javnosti, ali koje možda još više svjedoče o njezinoj veličini nego neke javno izrečene riječi. No valja ih zabilježiti, jer kako su izrečene onako usput, imaju možda još veću snagu i moć pouke.
