U vremenu u kojem se vjera često gura na rub, a glazba zna postati buka bez poruke, postoji jedna pjesma koja se probila kroz tišinu jednoga sustava i ostala upisana u srca ljudi: „Nisi sam“. Njezin autor bio je franjevac Bosne Srebrene, fra Ivan Marić – Coco (1948.–2025.), svećenik tihe radosti i glazbenik koji je znao da se Evanđelje može propovijedati i oltarom i gitarom.
Nova, 467. emisija „Christian Rock / Oni rokaju za Gospodina“ u cijelosti je posvećena fra Ivanu Mariću – Coci, koji je preminuo 11. studenoga ove godine, a 13. studenoga pokopan na Plehanu – među svojom franjevačkom braćom i svojim narodom.
No, ova emisija odvija se u vrlo osjetljivom i svetom vremenu za naš narod. Između dvaju datuma koji su duboko urezani u hrvatsku memoriju: 17. studenoga – dana sjećanja na dominikanaca o. Dominika Barača, mladog svećenika strijeljanog 1945. u Trogiru i 18. studenoga – Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, gradova i sela čije su ulice, kuće i ljudi postali živi križni put.
Stoga ova emisija nije samo radijski portret jednog franjevca i jedne pjesme. Ona je tiho sjećanje na sve one koji su, svaki na svoj način, živjeli istu Isusovu riječ: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ (Lk 21,19)
Fra Ivan je bio čovjek koji je vjerovao da je ljubav jača od svakog sustava, da se nada može otpjevati, i da čovjek – ma kako bilo teško – nije sam.
Sarajevo 70-ih: kada je vjera dobila gitaru
Emisija nas vodi u Sarajevo ranih 70-ih, u vrijeme kad je grad živio punim plućima mladosti, festivala, glazbenih eksperimenata i rađanja „sarajevske škole“ rocka. Usred te dinamike, na Franjevačkoj teologiji na Nedžarićima, događa se nešto što će obilježiti jedan naraštaj: mladi bogoslovi uzimaju električne gitare, klavijature i bubnjeve i osnivaju sastav VIS „Jukić“, po uzoru na franjevca i prosvjetitelja Ivana fra Franju Jukića.
To nije bila zabava ni hobi. To je bila teološka hrabrost: vjerovati da Riječ može progovoriti jezikom mladih. Mladi franjevci danju rade na gradilištu nove zgrade teologije – miješaju beton, nose cigle i armaturu – a navečer sviraju. Za Hohner orgulje, gitare i pojačala trebalo je zaraditi. Svaki ton imao je iza sebe znoj, žuljeve i poniznu jednostavnost jednog poziva.
Najprije su svirali pjesme „Žetelaca“, zatim crnačke duhovne pjesme, a onda su – prvi put u Bosni – električne gitare ušle u liturgiju. Neki su bili oduševljeni, neki zbunjeni, neki zgroženi. Dio društva bio je sumnjičav prema Crkvi; dio Crkve sumnjičav prema gitari; čak su i u samostanu postojale napetosti.
U emisiji se prisjećamo i scena koje danas zvuče gotovo filmski: – župnik koji je trčeći do kombija zaustavio VIS „Jukić“ jer nije želio „fratre s dugom kosom i gitarama“, – ali i drugih svećenika koji su im širom otvorili vrata, poput onih na Kupresu, gdje su mladi franjevci svirali odmah uz oltar.
S vremenom će VIS „Jukić“ postati jedan od najprepoznatljivijih duhovnih sastava toga razdoblja.
‘Simpatija’, Bistrik i crkva koja je bila pretijesna
Posebno poglavlje ove priče jest Sarajevo – Bistrik – crkva svetog Ante. Kako je na sprovodu rekao provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić: „Kad je VIS ‘Jukić’ svirao misu za mlade u 11 sati, crkva je bila premalena.“ Svake nedjelje. Mladi su dolazili jer su osjetili da se događa nešto njihovo: misa koja govori njihovim jezikom, a ostaje sveta.
Na kraju mise gotovo se po običaju tražilo još: da fra Ivan sam otpjeva „Simpatiju“ od Novih fosila. Pjesmu o ljudima koji spavaju po pločnicima i cestama, i o tome kako, prije nego što zaspiš, okreneš „zadnji list“, ali misliš na one koji su ostali bez krova.
Danas, kada gledamo unatrag na fra Ivanov život, znamo da je i on „okrenuo zadnji list“ svoje zemaljske priče – ali ne u hladnoj noći, nego u Božjem naručju.
„Nisi sam“ – pjesma zabranjene nagrade, ali trajne poruke
Središte emisije čini priča o pjesmi „Nisi sam“, jednoj od najdubljih duhovnih poruka iz toga vremena. Fra Ivan ju je pisao iz rana svoje obitelji, iz života u kojem je otac zbog vjernosti Bogu i narodu prošao logor, zatvor, poniženja i selidbe. Pisao ju je kao mladi fratar koji je vjerovao da Bog ne ostavlja svoje, čak ni kada sve izgleda protivno.
Pjesma na Studentskom festivalu u Sarajevu osvaja prvu nagradu. Dvorana plješće, žiri odlučuje — ali onda stiže zabrana: franjevcima se nagrada ne smije uručiti. Festival nije izdržao pritisak sustava. Ali pjesma jest.
Bez pehara — ali s pečatom u tisućama duša: – u licu bolesne majke koja je u tišini ponavljala riječi te pjesme, – u suzama djevojke koja je prvi put povjerovala da Bog vidi njezinu bol, – u šutnji radnika koji nije smio govoriti o vjeri, ali ju je nosio u srcu, – u zahvalnosti starca koji je mislio da ga je svijet zaboravio, – u ustrajnosti mladog bogoslova koji je rekao: „Idemo dalje – bez straha.“
Zato je „Nisi sam“ postala više od melodije. Postala je molitva mnogih.
Postojanost: od Trogira 1945. do Vukovara 1991. i Plehana 2025.
Večerašnja emisija ne ostaje samo na sjećanju jedne generacije i jednog benda. Smještena je između Trogira, Vukovara i Plehana.
· U Trogiru je 17. studenoga 1945. ubijen i strijeljan o. Dominik Barač, hrvatski dominikanac, svećenik koji je ostao vjeran istini do kraja.
· U Vukovaru i Škabrnji, 18. studenoga 1991., krv je postala sjeme slobode; grad je razoren, ali nije pokoren.
· Na Plehanu, u studenome 2025., fra Ivan Marić polaže se u zemlju – tiho, među fratrima, među svojim narodom.
Različiti gradovi, različite godine, različite priče – ali ista riječ: postojanost. Postojanost u vjeri, u ljubavi, u vjernosti Bogu i čovjeku.
Zato u emisiji, uz pjesme VIS-a „Jukić“ i „Nisi sam“, donosimo i pjesmu posvećenu o. Dominiku Baraču, kao i pjesmu o fra Domagoju Šimiću, velikom propovjedniku posavskog kraja.
Fra Ivan, o. Dominik, branitelji Vukovara – svi oni stoje na istoj crti: na crti onih koji su povjerovali da je Krist vrijedan svega.
Plehan: kada zemlja priča, a Evanđelje odgovara
Drugi snažan dio emisije donosi osobni zapis o dolasku na plehansko groblje, gdje je fra Ivan položen 13. studenoga. Grobovi franjevaca, svijeće, natpisi, sjećanja, a uz grob fra Joze Gogića — lopate koje kopaju tvrdu posavsku zemlju za fra Ivana. Tada, u tom zvuku metala i zemlje, riječi Svetog pisma dobivaju ukus stvarnosti:
„Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva.“ (Mudr 3,1)
Fra Ivanov život postaje — kako se u emisiji kaže — pjesma Božje ljubavi: pjesma čovjeka koji je živio tiho, služio nesebično, vjerovao postojano, a danas ima „svoj stan kod Boga“.
Što ova emisija kršćanskog rocka može značiti vama?
Ovo nije emisija samo za pamćenje jedne generacije. Ovo je emisija za sve koji se danas pitaju:
– Gdje je Bog u mojem strahu? – Gdje je Bog u mojoj samoći? – Gdje je Bog u mojim pitanjima, u mojim bolnicama, u mojim noćima bez sna?
Cijela noćašnja emisija kršćanskog rocka — kroz priču, svjedočanstva, glazbu i molitvu — ponavlja fra Ivanovu poruku: „Nisi sam.“
Nisi sam u vjeri. Nisi sam u traženju. Nisi sam u glazbi koja te nosi. Nisi sam ni onda kada se čini da nemaš snage. Ako je istina da se Božja ljubav može otpjevati, onda ju je fra Ivan otpjevao cijelim svojim životom.
Kada i gdje slušati emisiju?
Ponedjeljak, 17. studenoga 2025. u 22:30 Hrvatski katolički radio. 467. emisija „Christian Rock / Oni rokaju za Gospodina“ Tema: fra Ivan Marić – Coco: Nisi sam
Snimka emisije bit će već sljedeći dan dostupna i ovdje.
Ako ste ikada posumnjali da Bog može progovoriti i preko gitare, ako vam je ikada jedna pjesma bila jača od mnogih propovijedi — onda je ova noćašnja emisija baš za vas – za Tebe!
