S. Marija Zrno nije lagala. Lagali su drugi. I dalje lažu. Tobože u njezinu korist, a zapravo isključivo pumpaju vlastitu narcisoidnost. Ona sad ne može govoriti. Zacijelo nije niti mogla, pa je svoju poruku morala poslati na drugi način. Onakav kakav je poslala u petak poslije podne. No umjesto nje može govoriti Crkva. Njezina Crkva kojoj je zavjetovala svoj mladi život i kojoj je podredila sve svoje ideale, vjeru i ljubav.
Točnije, ta Crkva trebala je umjesto nje govoriti već prošloga petka. Ili čak mnogo prije. Jer problemi s kojima se s. Marija nosila zacijelo nisu bili nevidljivi. Barem njezinim najbližima. A to je Crkva. Odnosno, njezina redovnička zajednica. No Crkva je šutjela i s. Marija se našla u zagrebačkom kvartu Malešnica, prema izvidu policije, s nožem u ruci. I poslala je svima zastrašujuću poruku. Toliko strašnu i moćnu da je već uzbibanu i sa živcima slabu Hrvatsku potresla do srži. Dakako, tu je poruku svatko primio na svoj način, a napose (ne)prihvaćajući njezin službeni ishod.
Svima kojima je život dao breme da žive s psihičkim bolesnicima znaju da je to jedan od najtežih oblika suživota s nekom bolešću. Osobito kad oboli čovjek koji se nije rodio s psihičkim poremećajem, nego je do njega došlo tijekom života. Takva osoba na izgled je ista kao što je i bila: hoda, smije se, čak i sve radi, odlazi na posao poput one „stare“, ali je u glavi i duši posve druga. Njezina stvarnost i objektivna stvarnost nisu iste. I to je velikoj većini koja piše o ovom slučaju iz Malešnice potpuna nepoznanica, pa „briju“ po svojemu.
O takvoj se bolesti i problemima ne priča javno i izvan kuće. Pa je razumljivo da je njezina zajednica šutjela o tome, kao i ostali koji su sve znali kad je kap prelila čašu njezina mučnog života u petak popodne. I čuvali su njezino dostojanstvo. Od prijatelja svećenika i drugih redovnica do upućenih novinara i svih onih koji imaju pristup javnosti. A danas je barem to lako. Pa su tu lakoću iskoristili kojekakvi nekompletni i nerealizirani likovi za liječenje vlastitih frustracija i dalje lažući navodno u korist s. Marije.
Ono što je njezina Crkva mogla učiniti za s. Mariju vrlo je jednostavno – organizirati krizno komuniciranje. Već onoga petka. Bez izgovora i izlika da su odgovorne osobe na putovanju ili da će sve brzo proći pa će se zaboraviti. Crkva je tu ponovno pala na ispitu, sagriješivši čak grdno propustom zbog žuči i otrova koji su se razlili društvenim mrežama. A mnoštvo je stručnjaka iz toga područja koji bi im pro bono pomogli. No na njih Crkva nikad ne računa, premda su iz njezinih redova. Pa se čini kao da je lakše žrtvovati jednu ovčicu, a sačuvati onih 99 pod toplim samostanskim krovom. Što je, dakako, posve suprotno evanđeoskoj istini.
U moru napisa, komentara, poruka i poziva poseban dojam ostavila je jedna, a poslao mi ju je jedan izuzetno pametan i učen čovjek, čije stavove respektira i najveći broj čitatelja i ovoga teksta. Analizirajući i pitajući se kao i svi ovih dana, postavio je pitanje: zar časne nemaju kuhinju i noževe da ih moraju kupovati? Odgovor je već skriven u samom pitanju. Da, imaju kuhinju. Ali da je nevidljivi migrant iz Malešnice upao u nju nekim čudom i izbo s. Mariju u samostanskoj kuhinji, tko bi za to ikad doznao. Ovako je svijetu odaslana poruka. Mučna i teška, naravno. Ali duboko istinita. Osjetili su je na svojoj koži mnogi crkveni službenici, jer su Crkvi posvetili svoje živote, a ona im nekad ne zna odgovoriti kad vapaj pokuca na njegova vrata.
I iz te perspektive, nemojmo lagati uime ranjene s. Marije. Jer nije lagala ni ona. Tko umije moliti, neka moli za nju. A tko ne umije, radije neka šuti. Tako bi i ona postupila da je riječ o bilo kome od nas.
