Došašće 2025. - Ususret Nadi

UČINI DANAS ČIN USTRAJNE I TIHE MOLITVE: Očenaš za jedno dijete, Zdravo Marijo za jednu obitelj, trenutak tišine za nekoga tko pati, prošnju koja ti već dugo stoji na srcu…

Mnogi ljudi danas nose Zaharijine i Elizabetine rane: molitve koje godinama stoje na istom mjestu,
obiteljske situacije koje se ne mijenjaju, djecu za koju se moli, bolesti koje se ne povlače, dan koji sliči na jučerašnji, a sutra ništa ne obećava, tihe čežnje koje bole jer traju predugo.

Autor: P. Anto Bobaš
event 19.12.2025.
Photo: Pixabay

Najupornija obmana našega srca jest misao da Bog šuti onda kad nama najviše treba da govori. A najdublja istina Evanđelja glasi: Bog nikada ne šuti — On priprema. U vremenu kada svijet vjeruje samo u vidljive rezultate, advent nas vraća istini: ono što je nevidljivo, najčešće je već u Božjim rukama na djelu.

Adventski znak vremena
Postoje ljudi čija su čekanja duboka, tiha i duga. Ljudi koji ne razbijaju vrata Neba, nego stoje pred njima s povjerenjem koje boli. Ljudi koji ne dižu glas, nego iznutra šapću: „Gospodine… čuješ li?“
To su Zaharija i Elizabeta. Nisu spektakularni, nisu glasni, nisu poznati, ali su pravedni, ustrajni, tihi i vjerni.
Oni su slika svih ljudi koji nose godine molitve bez vidljivog ploda. I baš takvima — Bog dolazi prvi.
Advent je upravo zato vrijeme utjehe: Bog dolazi umornima, ne savršenima. Bog dolazi tihima, ne svemoćnima. Bog dolazi onima koji još uvijek šapuću: „Gospodine, tu sam.“

Biblijski temelj
Anđeo Zahariji izgovara riječi koje liječe nutarnji umor: „Ne boj se, Zaharija — tvoja je molitva uslišana.“ (Lk 1,13) U tim riječima nema uvjeta. Nema „napokon si zaslužio“. Nema „sad kad si dovoljno molio“.
Nema „sada sam raspoložen.“
Bog ne govori zašto, ne govori kada, ne otkriva kako. Bog daje samo ono što srce može nositi: „Čuo sam te.“ Kad Bog to izgovori, čekanje više nije prazno. Nije ni besmisleno. Postaje put.

Duhovna analiza – pogled u sebe i na svijet
Mnogi ljudi danas nose Zaharijine i Elizabetine rane: molitve koje godinama stoje na istom mjestu,
obiteljske situacije koje se ne mijenjaju, djecu za koju se moli, bolesti koje se ne povlače, dan koji sliči na jučerašnji, a sutra ništa ne obećava, tihe čežnje koje bole jer traju predugo.
Tada se u čovjeku pojavi glas: „Možda Bog ima važnijih briga.“ „Možda moja molitva nije dovoljno jaka.“
„Možda se ništa više neće promijeniti.“ Ali Advent briše te glasove.
Ne uspjeh molitve dira Božje srce. Nego vjernost. Kad Zaharija više nije mogao govoriti — Bog je govorio umjesto njega. Kad je Elizabeta mislila da je kasno — Bog je rekao: sada. Nijedna pustoš nije preširoka za Boga koji daje život.

Poziv na obraćenje
Današnja Riječ poziva te na tihi, ali odlučan čin: Ne odustani od molitve koja ti je dana na srce. I još nešto:
Ne srami se nade koja je tiha. Bog čuje i onda kad mi više nemamo riječi. On vidi i onda kad mi zatvorimo oči. On pamti i onda kad mi zaboravimo. Obraćenje danas znači: Ne daj čekanju da ti ukrade povjerenje.

Adventski čin – mala praksa za današnji dan
Učini čin ustrajne, tihe molitve: Očenaš za jedno dijete, Zdravo Marijo za jednu obitelj, trenutak tišine za nekoga tko pati, prošnju koja ti već dugo stoji na srcu.
Adventska rečenica dana: „Gospodine, ne razumijem — ali vjerujem Ti.“ Psalam za večer: Ps 113 — „On iz prašine podiže ubogoga.“ Večernja molitva: „Gospodine, Ti koji si čuo Zahariju, čuj i mene.
Ne tražim savršen odgovor — tražim Tvoje srce.“

Riječ Nade
Bog nije samo Bog velikih proroštava i kraljeva. On je Bog jedne tihe molitve. Bog jednog umornog srca.
Bog jedne osobe koja stoji pred Njim i šuti — ali ne odlazi. Ako je Bog godine šutnje Zaharije i Elizabete pretvorio u pjesmu Ivana Krstitelja, On može i tvoju pustinju pretvoriti u izvor.
Advent je zato vrijeme najnježnije Riječi: „Ne boj se. Nisi zaboravljen. Tvoja molitva je uslišana.“
I Novorođeni Kralj koji dolazi donosi upravo to: vjernost koja ne kasni, blizinu koja ne iznevjeruje, i svjetlo koje uvijek pronalazi put.

Sutra ćemo susresti osobu koja je smogla hrabrosti izgovoriti potpuno povjerenje — ‘neka mi bude’ — i tako otvoriti vrata dolasku Spasitelja.

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.