Najava koncerta Marilyn Mansona u Zagrebu već sada izaziva prve reakcije, komentare i medijske interpretacije. Iskustvo me uči da će se uskoro ponovno tražiti i moj stav – ne zato što bih bio “Mansonov branitelj”, nego zato što sam još 2005., u vrijeme pulskog koncerta, rekao nešto što tada mnogi nisu htjeli čuti, a to je da panika i zabrane nisu evangelizacija. Zato ovaj put ne želim sudjelovati u kratkim izjavama, polemikama ni medijskim sučeljavanjima. Ovdje, mirno i cjelovito, iznosim svoj stav.
Ne branim provokaciju. Ne relativiziram zlo
Marilyn Manson gradi svoj javni nastup na estetici šoka, provokacije i svjesnog igranja religijskim simbolima. Takav izričaj kod vjernika s pravom izaziva nelagodu, sablazan i otpor. To nije duhovno neutralno i ne treba ga ni uljepšavati ni banalizirati. Kršćanin ima pravo i dužnost reći – to nije moj put. No jednako tako, kršćanin je pozvan razlikovati jasno imenovanje zla od histerične reakcije koja često služi upravo onome protiv čega se navodno bori.
Ne zazivam zabrane. Jer znam što zabrane proizvode
Iskustvo iz Pule 2005. pokazalo je jednostavnu činjenicu da kad se digne medijska hajka, dobije se ono što provokator najviše želi – pozornost, naslovnice i dodatna publika. U takvoj dinamici Crkva lako postaje dio tuđe marketinške kampanje, gorivo za tuđi spektakl i statist u predstavi koju nije režirala.
Ne tvrdim da je sve što je zakonski dopušteno automatski i dobro. Ali tvrdim da Crkva ne smije dopustiti da joj drugi određuju ritam, jezik i pozornicu. Pravo pitanje nije koncert, nego praznina prije njega. Ako se bojimo utjecaja određenih sadržaja na mlade, onda moramo biti pošteni i pitati se gdje smo bili prije koncerta, kakvu smo im vjeru ponudili, jesmo li ih učili razlučivanju ili samo zabranama te jesmo li im dali iskustvo Boga koji oslobađa ili tek popis onoga što “ne smiju”.
Nitko ne postaje vjernik niti nevjernik u dva sata koncerta. Čovjeka oblikuju godine: obitelj, odgoj, rane, odnosi, kultura, internet, društvo – i, iznad svega, živa ili mrtva vjera.
Ne pristajem na političku instrumentalizaciju. Već sada se vidi pokušaj da se koncert pretvori u politički poligon: jedni bi ga iskoristili za obračun s “konzervativcima”, drugi za obračun s “liberalima”, treći za rat simbola i etiketa. U to ne ulazim. Crkva nije politička stranka. Evanđelje nije batina. Mladi nisu topovsko meso za ideološke ratove odraslih.
Koja je uloga Crkve?
Crkva treba činiti ono što joj je povjereno, a to jasno razlikovati dobro od zla, govoriti istinu bez panike i teatralnosti, odgajati savjest a ne manipulirati strahom, oblikovati mlade za slobodu i odgovornost i – iznad svega moliti.
Ne kao znak prkosa ni kao “prosvjed”, nego kao čin vjere da Bog čuva srca, liječi rane, razbija laž i oslobađa čovjeka. Ako netko odluči ići na koncert, to je onda pitanje njegove savjesti i odgovornosti. Ali Crkva mora ostati ono što jest: majka i učiteljica, a ne refleksni aparat koji reagira na svaku provokaciju.
Moj je stav jasan i ne mijenja se: ne branim provokaciju, ne zazivam zabrane, niti pristajem na manipulaciju. Branim evanđeosku razboritost, odgoj savjesti i dostojanstvo Crkve. Ovo govorim unaprijed, mirno i cjelovito. I nakon ovoga nemam potrebe za dodatnim komentarima…
Završna molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti koji si Put, Istina i Život,
predajemo Ti ovaj nemirni svijet, njegove buke, provokacije i rane, sve ono što zbunjuje savjest i zamagljuje pogled čovjeka.
Daj nam mudrost da razlikujemo što dolazi od Tebe, a što ne vodi k životu. Daj nam hrabrost da jasno kažemo istinu, ali i poniznost da ne upadnemo u zamke straha i mržnje.
Čuvaj srca mladih, oslobodi ih praznine i lažnih obećanja, i daruj im žeđ za istinom, ljepotom i smislom.
Učini svoju Crkvu slobodnom od panike, čvrstom u vjeri, mirnom u govoru i postojanom u ljubavi.
Tebi predajemo sve ljude, i one koji Te traže i one koji Te još ne poznaju.
Ti budi naša snaga, naša zaštita i naš mir.
Amen.
