Autor: Darko Pavičić
U Puli smo pokazali bezazlenost, ali ne i mudrost. Umjesto svjedočanstva i molitve, ponudili smo zabrane i strah. Tako smo postali dio Mansonove predstave. Dvadeset godina poslije pitamo se: jesmo li išta naučili?
Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodit će u subotu 23. kolovoza u 10 sati u Župi sv. Marije Magdalene u Oštrcu kod jame Jazovka misu zadušnicu za sve žrtve bačene u jamu Jazovka. Nakon misnog slavlja uslijedit će obred ukopa zemnih ostataka žrtava bačenih u jamu Jazovka. Prijenos misnog slavlja bit će moguće pratiti na…
Ako Crkva ulazi u društvene borbe, a da nije vođena i nadahnuta vjerom usmjerenom na Krista, ne će učiniti ništa više od onoga što bi učinila bilo koja nevladina organizacija. Još gore, s vremenom će ponuditi plitku društvenu predanost koja, bez kvasca žive vjere, na kraju postaje izopačena – pretvarajući se od oslobađajuće u puko ideološku i u konačnici opresivnu.
Predlagatelji ovakvih inicijativa zaboravljaju da su ti ugovori međunarodni, tj. između Hrvatske i Svete Stolice. To znači da su iznad državnih zakona i da se moraju rješavati u međunarodnoj bilaterali, odnosno ako su obje strane zainteresirane za promjene. Ne može ih Hrvatska sama otkazati kad se sjeti. A koliko se zna, Sveta Stolica kao i Crkva u Hrvatskoj, barem zasad, nisu zainteresirani za njihov raskid.
Nije rijetkost da se u našim kršćanskim zajednicama – pa i u samostanima – susretnemo s osobama koje izigravaju „bolesnu svetost“. Njihova pobožnost je izvanjska i nametljiva: razgovaraju isključivo o „svetim“ temama, zauzimaju usiljen stav, često i s „nagnutom glavom u stranu“, poput likova sa „svetih sličica“ iz starih molitvenika. Time žele kod drugih ostaviti dojam duboke duhovnosti.
Dok je predvoditelj skupa molio za bolesne, izgovorio je riječi koje je majka zapamtila za cijeli život: „Isus sada ozdravlja jednog mladića od epilepsije”.
„U tom trenutku, u mom srcu se nešto pokrenulo i kao da mi je netko šapnuo: ‘To je tvoj sin’.”, svjedoči ona nakon 15 godina.
Imamo pravo biti uvrijeđeni. Nemamo pravo ušutkivati drugoga koji nas kritizira ili se s nama ne slaže. Ne treba uvijek sve reći. Ne treba uvijek biti „antiprotivan“ pod svaku cijenu. Treba odabrati trenutak, vrijeme i način. Uza sve to, čovjek ima pravo i dužnost govoriti istinu i kada je neugodna, kada izaziva podjele. Kršćani su na to osobito pozvani, kao nasljedovatelji Krista koji je došao na svijet „da bi svjedočio za istinu“.
Riječ izgovorena u ime Crkve mora biti poput svjetiljke koja vodi, a ne poput kamena koji spotiče. Ako želi biti vjerodostojan, svećenik mora biti znak Krista-liječnika, a ne suca. Zato neka svaka naša riječ bude odgovorna: ne ona koja očekuje pljesak, nego ona koja ostaje vjerna Kristu. Samo takva riječ može graditi zajedništvo, liječiti rane i voditi ljude k Bogu.
Pretplatite se na naš newsletter
Nakon strahovitog praska i lomljave crijepova i stakala, dima koji je ispunio dvorište, počelo je bolno zapomaganje ranjenih, dok je sedam beživotnih tijela mladića između 15 i 18 godina ostalo nepomično ležati. Nakon prvotnog šoka, oni koji su se prvi uspjeli pribrati, krenuli su ranjene užurbano prevoziti u bolnicu.
U Hrvatskoj danas postoji velik broj svećenika, redovnika i laika koji društvene mreže koriste za naviještanje evanđelja. Mnogi su zbog Boga izašli iz zone komfora, stavili svoju anonimnost u drugi plan i hrabro odlučili svjedočiti vjeru. Evo nekih od njih i gdje ih možete zapratiti.
“Moje riječi nisu bile izraz osude, nego teološka opomena utemeljena na Svetom pismu. Kršćanska je ljubav upravo u tome da čovjeka upozorimo kada ide putem koji vodi u propast. Šutnja bi bila neodgovorna. Reći istinu, pa i onda kada ona zvuči teško, jest kršćanski čin”, rekao je fra Marinko Vukman u pojašnjenju njegovih riječi koje su šokirale hrvatsku javnost na Veliku Gospu.
Donosimo cjelovitu zahvalnu riječ fra Marinka Vukmana, gvardijana i upravitelja Svetišta Gospe Sinjske, koju je napisao i priredio za blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 2025. za euharijstijsko slavlje u Sinju
Komorač se koristi kod svih tegoba sa želucem i crijevima, uključujući zadah, nadutost, grčeve, žgaravicu, zatvor, povećanu želučanu kiselinu, crijevne plinove i kolike te slabu cirkulaciju.
Ako sam nešto do sada u životu, metodom „isprobavanja na vlastitoj koži“, dobrano naučila, onda je to da — kad želiš živjeti s Bogom — nema kompromisa sa svijetom. Svaki kompromis je uvijek lakše i bezbolnije rješenje. Kratkoročno, izgleda kao pobjeda, postigao si neki cilj. Dugoročno, postaje rupa bez dna.
Pojam „kulturološko kršćanstvo“ znači – voljeti plodove, ali prezirati korijen. Slušati božićne pjesme, diviti se zvonima i katedralama, a istodobno ne slušati Riječ Božju zapisanu na stranicama Evanđelja. Biti poput smokve koju je Isus prokleo – imala je lišće, ali nije imala ploda.
Razlika između domoljuba i koristoljuba je u tome što prvi poznaje zahvalnost, a drugi ne može voljeti ništa što mu ne koristi. Nalik djetetu koje roditelje grli samo kad mu daju novac, a prezre ih kad mu kažu ne. Domoljub osjeća duboku zahvalnost za slobodu koju su za njega drugi izborili. Za ljepote koje je baštinio i za jezik na kojem sanja. Iz te zahvalnosti raste osjećaj odgovornosti i spremnost na žrtvu. Da vrati što je primio, pa i više od toga.
Novi zavjet gotovo uopće ne govori o posljednjim danima Isusove majke, Blažene Djevice Marije, pa se o Marijinu kraju života i smrti govori uglavnom kroz vizije pojedinih kršćanskih mistika, poput Anne Katharine Emmerich, katoličke blaženice, čije su vizije objavljene u knjizi „Život Blažene Djevice Marije“, koja je dobila crkveni imprimatur, a na hrvatskom ju je otisnula „Naklada sv. Antuna“ iz Zagreba.
Ne, ne boj se,
čovječe grješniče!
Njezina je bjelina tebi ne otuđuje!
Njezine te čistoća ne osuđuje!
Njezina je bezgrešnost tebi priklanja,
ne udaljuje!
Velika Gospa proslavlja se diljem kršćanske Europe pa su toga dana posebno zanimljivi „madonari“, ulični slikari kršćanskih motiva, koji odaju počast Blaženoj Djevici Mariji ne žaleći što će prva kiša isprati njihova umjetnička djela.
Kako je i kad prihvaćeno djevičanstvo Blažene Djevice Marije? Zašto se moli Anđeo Gospodnji na slavu Gospi? Zašto je svibanj Marijin mjesec? Zašto je Krist uzašao u Nebo, a Gospa je bila uznesena…
“Jedna je od najjačih ljudskih želja da se ne umre, da se ne doživi kraj, da umiranje nije prelazak u ništavilo, da poslije ovoga načina života nema ništa drugo. Jednostavno rečeno, normalan čovjek želi živjeti. Zauvijek živjeti. A blagdan Uznesenja na nebo je odgovor na takva očekivanja da se živi, koja ima svaki normalan čovjek, bio on vjernik ili ne-vjernik”, kaže mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski u intervjuu kojega smo s njim napravili za Veliku Gospu.
U Velikoj Gospi ono najdublje u ženi podignuto je na dostojanstvo neba. Velika Gospa je majka lijepe ljubavi, simbol ljepote i čistoće, pobjednice nad svim silama koje žele zarobiti i iskoristiti žensko tijelo za sebični užitak.
„Da smo imali sreće upoznati Mariju, Isusovu majku uživo, siguran sam da bismo vidjeli u njoj odlučnost i slobodu. Siguran sam da je plesala na vjenčanju u Kani, a ne sjedila po strani sa buketom cvijeća i rekla: ‘Ah, ne, ja sam sveta djevica.’ To je žena puna snage, života i smisla“, kaže Rohr.
“Vjernici ne bi smjeli moliti ovakve molitve. Ne vidim ih korisnima za duhovni život, dapače mogu izazivati samo štetu. Kad je riječ o molitvama gdje se obraćamo zlim silama potrebno je rigorozno slijediti odredbe Crkve i tekstove koji su službeno odobreni, a ne ići za obrascima s interneta”, piše kancelar Zadarske nadbiskupije don Marin Batur na svojem Facebook profilu o molitvi za koju vjernici često pitaju smiju li je moliti. Objavu prenosimo u cijelosti.
Duhovno-ekološko ljetovanje već godinama privlači stotine mladih na Mljet, međutim ovoga ljeta ispriječio im se ozbiljan problem – barka je dotrajala. Odazovimo se i pomozimo im nabaviti novu! Dovoljno je npr. odreći se jedne kave… Apel p. Stjepana Horvata prenosimo u cijelosti s njegova FB profila.
Jedan Poljak logoraš u bloku u kojem se nalazio i Sv. Maksimilijan uspio je pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan od njih je bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji, koji je zavapio: “Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” “Katolički svećenik!” Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.
Javno moljenje krunice na Trgu bana Jelačića vidim kao izraz vjerske slobode i želje vjernika da svoju pobožnost ne skrivaju, nego da je svjedoče i u samom središtu javnog prostora. U tome prepoznajem i djelovanje demokracije. Ako svatko ispunivši određene zakonske kriterije ima pravo javno nastupati i djelovati u skladu s ciljevima koje smatra vrijednima, ne vidim razloga zašto bi to pravo bilo uskraćeno moliteljima.
Eva Vukina predala je papi Lavu XIV. sliku koju je naslikala tijekom konklave, a Sveti Otac dobio je sliku tijekom današnje audijencije u Vatikanu.
“Javno moljenje krunice na Trgu bana Jelačića vidim kao izraz vjerske slobode i želje vjernika da svoju pobožnost ne skrivaju, nego da je svjedoče i u samom središtu javnog prostora…”, rekao je, između ostaloga, mons. Dražen Kutleša u razgovoru kojega objavljujemo sutra.
Župni vikar u međugorskom svetištu, fra Marin Mikulić, osvrnuo se na iskustvo onih koji u Međugorje dolaze s kućnim ljubimcima te s njima ulaze u sakralni prostor. Kao na nedavnom Mladifestu. Njegovu objavu s Facebooka prenosimo u cijelosti.