Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan – 15. studenoga

Svjedočiti neprocjenjivu vrijednost bračne nerazrješivosti i vjernosti jedna je od najdragocjenijih i najžurnijih zadaća kršćanskih bračnih parova našega vremena. Čovjeku se istina od početka postavlja u pitanjima: Ima li život smisla? Kamo on smjera? Na prvi pogled, osobno bi se postojanje moglo pokazati kao iz temelja lišeno smisla (…). Tome treba dodati da je prva,…

Autor: Darko Pavičić
event 20.12.2024.

Svjedočiti neprocjenjivu vrijednost bračne nerazrješivosti i vjernosti jedna je od najdragocjenijih i najžurnijih zadaća kršćanskih bračnih parova našega vremena.

Čovjeku se istina od početka postavlja u pitanjima: Ima li život smisla? Kamo on smjera? Na prvi pogled, osobno bi se postojanje moglo pokazati kao iz temelja lišeno smisla (…). Tome treba dodati da je prva, apsolutno sigurna istina našeg postajanja, osim one što već živimo, neizbježnost smrti. Imajući pred sobom tu zapanjujuću činjenicu, trebamo joj potražiti iscrpan odgovor. Svatko želi – dapače mora – spoznati istinu o vlastitom kraju. Svatko želi znati je li smrt definitivni kraj postojanja ili postoji nešto drugo što je nadilazi; može li polagati nadu daljnji život ili ne. Nije bez značenja to da je filozofijska misao od Sokratove smrti primila odlučno usmjerenje koje ju je obilježavalo kroz više od dva tisućljeća. I nije slučaju da si filozofi, zbog činjenice smrti, uvijek iznova postavljaju ovo pitanje, zajedno s pitanjem života i besmrtnosti. (FR 26)

+ Sveta nazaretska obitelji, daj da se svi mi, razmatrajući te nasljedujući ustrajnu molitvu, velikodušnu poslušnost, dostojanstveno siromaštvo i djevičansku čistoću življenu u tebi, otvorimo vršenju volje Božje.

Iz knjige „Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan u godini“

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.