Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan – 15. studenoga

Svjedočiti neprocjenjivu vrijednost bračne nerazrješivosti i vjernosti jedna je od najdragocjenijih i najžurnijih zadaća kršćanskih bračnih parova našega vremena. Čovjeku se istina od početka postavlja u pitanjima: Ima li život smisla? Kamo on smjera? Na prvi pogled, osobno bi se postojanje moglo pokazati kao iz temelja lišeno smisla (…). Tome treba dodati da je prva,…

Autor: Darko Pavičić
event 20.12.2024.

Svjedočiti neprocjenjivu vrijednost bračne nerazrješivosti i vjernosti jedna je od najdragocjenijih i najžurnijih zadaća kršćanskih bračnih parova našega vremena.

Čovjeku se istina od početka postavlja u pitanjima: Ima li život smisla? Kamo on smjera? Na prvi pogled, osobno bi se postojanje moglo pokazati kao iz temelja lišeno smisla (…). Tome treba dodati da je prva, apsolutno sigurna istina našeg postajanja, osim one što već živimo, neizbježnost smrti. Imajući pred sobom tu zapanjujuću činjenicu, trebamo joj potražiti iscrpan odgovor. Svatko želi – dapače mora – spoznati istinu o vlastitom kraju. Svatko želi znati je li smrt definitivni kraj postojanja ili postoji nešto drugo što je nadilazi; može li polagati nadu daljnji život ili ne. Nije bez značenja to da je filozofijska misao od Sokratove smrti primila odlučno usmjerenje koje ju je obilježavalo kroz više od dva tisućljeća. I nije slučaju da si filozofi, zbog činjenice smrti, uvijek iznova postavljaju ovo pitanje, zajedno s pitanjem života i besmrtnosti. (FR 26)

+ Sveta nazaretska obitelji, daj da se svi mi, razmatrajući te nasljedujući ustrajnu molitvu, velikodušnu poslušnost, dostojanstveno siromaštvo i djevičansku čistoću življenu u tebi, otvorimo vršenju volje Božje.

Iz knjige „Misli sv. pape Ivana Pavla II. za svaki dan u godini“

Pročitaj više

MANIFEST O BRATSTVU

Rana je znak da je bratstvo živo. Samo živo tijelo može krvariti. Mrtvo tijelo ne krvari. Gdje nema rane, nema ni bliskosti. Ljudi koji se ne dotiču, ne mogu se raniti. Stranci nas neće povrijediti. Braća mogu i često to čine. Što je netko bliži, to te dublje rani. Zato brat rani više od tuđinca: jer smo mu otvorili vrata, jer je mogao ući u našu nutrinu.

Zato drukčije gledam i na vlastita sjećanja. Ona nisu mjesto na koje bježim kada mi je teško. Ona su dar koji me uči zahvalnosti. Pokazuju mi da nijedan iskreno proživljen trenutak nije izgubljen. Da nijedna ljubav nije nestala. Da nijedna molitva nije ostala neuslišana, makar je odgovor došao drukčije nego što sam očekivao.

Odlučila sam ili, bolje rečeno, prisilila sam se ići na Svetu Misu i preko tjedna, jer je tada manje ljudi i Misa traje kraće. Nakon otprilike mjesec dana na jednoj sam Misi kao i obično bila opuštena, zatvorenih očiju kako bih se mogla što bolje sabrati i kako bi mi misli lutale što manje. Kad je počelo prikazanje darova, odjednom kao da su mi se uši otvorile na poseban način, kao da sam ušla u neku drugu dimenziju.