Sjećam se jednog doživljaja dok sam još držao tjedna predavanja katoličkim studentima u jednoj crkvi u Zagrebu. Svakog tjedna su uredno dolazili i sudjelovali u tribinama. Jednom sam zamolio svog starijeg učitelja iz Svetog pisma, poznatog oca Bonaventuru Dudu da me malo zamijeni i da mi pomogne te održi jedno predavanje upravo tu negdje uz ove dane Svih Svetih i Dušnog dana, tj. uz ove prve dane mjeseca studenoga. On je došao u dvoranu gdje su se nalazili studenti i započeo je svoje predavanje anketnim upitom da dignu ruke oni koji zaista žele postati sveti. Nitko se nije usudio dignuti ruku, što je donekle i razumljivo kad se sjetimo svetaca i velikana Crkve kroz povijest kršćanstva.
Međutim, kad je o. Bonaventura vidio da nitko ne diže ruku, i da nitko nema nakanu postati svet, onda je rekao kako nema zapravo o čemu govoriti, okrenuo se i izišao iz dvorane. Svi su ostali šokirani, iznenađeni. Jasno, on se za par trenutaka ipak vratio i nastavio sa svojim predavanjem koje su studenti onda itekako pažljivo slušali.
Međutim, to pitanje je pred svakim vjernikom, osobito pred svakim kršćaninom. Biti svet, znači biti dosljedan svojem kršćanskom poslanju, svojim krsnim obvezama i pravilima koje nam je dao Isus. Biti kršćanin znači slijediti Isusa Krista, čuvati njegovo evanđelje kao pravilo života. I ako se čovjek u tome trudi, onda je to u isto vrijeme i ostvarenje sveta života.
Možda ima ipak u svemu tome i stanovitih nesporazuma koje je dobro nekako izbjeći. Dobro je znati da biti svet ne znači biti bezgrešan. Tu se negdje uvijek mi znamo prevariti. Makar su mnogi priznati sveci iz kalendara i povijesti Crkve bili ljudi izuzetnih herojskih kreposti, ipak nitko od njih nije bio bezgrešan. Svakome se sigurno tijekom života potkrala neka slabost, neki grijeh. Ono što Crkva u tom pogledu vjeruje to je povjerenje u Blaženu Djevicu Mariju za koju iskreno tvrdi da je jedina od ljudi bila bezgrešna. I to je iznimka. Drugi su svi samo relativno sveti, jer se u životu može toliko toga potkrasti. A kad Crkva nekoga službeno proglasi svetim onda to učini zato što u ispitivanju kvalitete takvog čovjeka otkrije da je daleko više prevagnulo ono dobro u njegovu životu od onog negativnog. Moglo bi se čak reći kako nas i u tome iznenađuje evanđelje i povijest svetaca. Mnogi od svetaca su se obratili u stanovitoj odrasloj dobi. To znači da su jedan dio života proveli u manje kreposnom izdanju.
Povijest svetaca bi tu mogla nabrojiti velike primjere. Sveti Pavao i nakon obraćenja govori kako mu se zna dogoditi da vidi dobro što bi htio činiti, a učini ono što ne bi htio. Osjeća još uvijek kako zla nagnuća znaju nadvladati. Dakle, borio se dugo protiv svega negativnog u svom životu. Sveti Augustin, svetac i naučitelj, danas vrlo štovan od vjernika, imao je prije svoje službe Crkvi grešan život i u svojim iskrenom Ispovijestima (knjiga koja je na hrvatski prevedena i izdana) priznaje da se otimao Božjem zovu na krepostan život i da je imao i nezakonitog sina kojeg je potom i zbrinuo. Novi zavjet govori o bludnici Magdaleni koja je poslije susreta s Isusom postala za nas sveta Marija Magdalena. Možda je najveće iznenađenje u tom pogledu učinio Isus koji je proglasio svetim (jer mu je otvorio vrata raja) razbojnika koji je s desne strane visio uz njega na križu i to samo zato što se ovaj na kraju pokajao i zamolio Isusa da se zauzme za njega. I evo ga: sveti Dizma!
Rekao bih: usudimo se biti sveti, jer to nije nedostižno, bez obzira kako se vidjeli daleko od onih uzora o kojima slušamo u crkvi. (Fra Zvjezdan Linić)
