MARIJINA PONIZNOST: Nebo i zemlja u trenutku postavljanja pitanja Mariji na neki način zaustavljaju dah. Hoće li reći ‘da’? Ona oklijeva…

Hoće li je spriječiti njezina poniznost? Samo ovoga puta – tako joj Bernard kaže – ne budi ponizna, nego preuzetna! Daj nam svoje ‘da’!

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2025.
Photo: Pixabay

Bernard iz Clairvauxa je ganutljivost ovoga trenutka na dramatičan način predstavio u jednoj svojoj adventskoj propovijedi.

„Nakon grijeha praroditelja čitav je svijet pomračen, pod vlašću je smrti. Sada Bog traži novi ulaz u svijet. On kuca na vrata Mariji. Potrebna mu je ljudska sloboda. Slobodno stvorena čovjeka on ne može otkupiti bez slobodna ‘da’ njegovoj volji. Stvarajući slobodu Bog se na stanovit način učinio ovisnim o čovjeku. Njegova je moć vezana uz čovjekovo ‘da’ koje se ne može iznuditi. Bernard iz Clairvauxa pokazuje kako nebo i zemlja u ovome trenutku postavljanja pitanja Mariji na neki način zaustavljaju dah. Hoće li reći ‘da’? Ona oklijeva… Hoće li je spriječiti njezina poniznost? Samo ovoga puta – tako joj Bernard kaže – ne budi ponizna, nego preuzetna! Daj nam svoje ‘da’! To je odlučujući trenutak u kojemu iz njezinih usta, iz njezina srca dolazi odgovor: ‘Neka mi bude po tvojoj riječi.’ To je trenutak slobodne, ponizne i istodobno velikodušne poslušnosti u kojoj se događa najveća odluka ljudske slobode.“

Benedikt XVI., Joseph Ratzinger, „Djetinjstvo Kristovo“ (Verbum 2012.)

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.