U tvojoj prisutnosti – 7. prosinca

S tobom sam u svemu što radiš, čak i u najjednostavnijim zadacima. Ja sam tebe uvijek svjestan, brinem se o svakom detalju tvog života. Ništa ne može izbjeći mojem zapažanju – čak ni broj vlasi na tvojoj glavi. No, tvoja svijest o mojoj prisutnosti varira od situacije do situacije; zato su tvoja životna iskustva tako različita. Kad…

Autor: Vjerujem.hr
event 20.12.2024.

S tobom sam u svemu što radiš, čak i u najjednostavnijim zadacima. Ja sam tebe uvijek svjestan, brinem se o svakom detalju tvog života. Ništa ne može izbjeći mojem zapažanju – čak ni broj vlasi na tvojoj glavi. No, tvoja svijest o mojoj prisutnosti varira od situacije do situacije; zato su tvoja životna iskustva tako različita. Kad je tvoj fokus dovoljno širok da me uključi u tvoje misli, osjećaš se sigurnim i cjelovitim. Kad se pak tvoje zapažanje suzi tako da tvoju svjesnost ispunjavaju samo problemi ili različite pojedinosti, osjećaš se prazno i necjelovito.

Nauči postojano gledati na mene u svim svojim trenucima i svim situacijama. Iako je svijet nestalan i u stalnom pokretu, ti možeš kroz svoju neprekidnu svijest o mojoj prisutnosti iskusiti postojanost. Usmjeri svoj pogled na nevidljivo, čak i kad se tvojim očima nameće vidljivi svijet.

(Matej 10,29-11; Hebrejima 11,27; Druga Korinćanima 4,18)

Izvor: „U tvojoj prisutnosti“ link“ na verziju za žene

„U tvojoj prisutnosti“ link na verziju za muškarce

Pročitaj više

Najveći igrači nisu oni koji nikada ne izlaze iz igre. Najveći su oni koji znaju kada treba dodati loptu, kada treba ohrabriti mlađega, kada se iskreno obradovati tuđem uspjehu i kada, bez gorčine, sjesti na klupu, znajući da momčad nije tu radi njih, nego da su oni tu radi momčadi.

Postoji knjižnica koju nije sagradio nijedan čovjek. Ona nema zidova ni polica, ali u njoj nije izgubljena nijedna riječ izgovorena iz ljubavi. To je Božje pamćenje. Ondje ostaje zapisano sve ono što je bilo dostojno vječnosti.

Trebam dopustiti da mi pričest sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim.