„Zašto niste objavili ekskluzivu?“, pitao je ovoga utorka ujutro glavni urednik jednog od velikih katoličkih portala, znajući da najvjerojatnije imamo fotografije oskrnavljenog Gospina kipa na Brdu ukazanja. I doista, imali smo ih. Zacijelo smo toga ranoga jutra bili među malim brojem onih koji su užasnuti gledali snimke lica Blažene Djevice Marije unakažena sotonskim crnilom. Bio je to prizor koji se ne zaboravlja, jer se u konkretnom slučaju ne radi samo o kipu kao kipu tj. spomeniku, nego se radi o udaru na epicentar međugorskog fenomena. Mjesto gdje je sve počelo i koje danas u životima hodočasnika ima status svetoga mjesta i zbog toga je skrnavljenje Gospina kipa izazivalo jezu i užas.
I – odlučili smo da nećemo objaviti fotografije unakaženoga Gospina lika. Nego uz vijest o skrnavljenju, koja je doista bila ekskluzivna jer je prva izašla u medijski prostor, objavili smo na duhovnom portalu Večernjeg lista Vjerujem.hr fotografiju Gospe okrunjene cvijećem od nedavne obljetnice međugorskog fenomena. Zašto? To je pitanje postavio i urednik toga katoličkog portala, jer je sasvim logično. Mediji su ovdje da objavljuju vijesti. Međutim, mediji nisu distributeri Zloga i njegovi PR-ovci, što je bio jedan od ciljeva nesretnika koji je počinio to svetogrđe. Dakako, društvene mreže, kasnije i svjetovne i vjerske portale, preplavile su fotografije išaranoga Gospina kipa, kao i snimke požara s vanjskog oltara. No mi smo i dalje ostali pri tome da ih nećemo objavljivati. Držeći već spomenutog kriterija, ali i činjenice da je u riječima i tekstu sadržana sva informacija koju je potrebno znati.
Možda će netko kazati kako to nije profesionalno. Možda i nije. No sam događaj, kao i Međugorje, nije u istoj ravni s ostalim događajima ili mjestima i vijestima iz zemlje ili svijeta. Radi se o duhovnoj stvarnosti, koja se ne ravna po svjetovnim kriterijima, nego ima sasvim drukčiju narav. Naime, nesretnom činu povod može biti eventualna bolest počinitelja, bijes, ljutnja, vjerski fanatizam ili golema nesreća koja ga je zadesila u životu, no podloga je duhovna. Demonska. U duhovnom svijetu, u svijetu vjere i Crkve, demonima je posvećeno mnogo mjesta. Borba između dobra i zla ne zadržava se samo na razini savjesti, ljudskog vladanja i ponašanja, nego ima svoju nadnaravnu dimenziju. Metafizičku i nevidljivu. Koja ponekad dobiva i svoje vidljive fizičke manifestacije, što se itekako moglo dobro vidjeti na fotografijama iz Međugorja toga dana.
Dakako, netko tko ne živi duhovnim životom i ne vjeruje u nadnaravnu stvarnost, ovo može držati posve sporednim. Čak i glupim i zatucanim. No za svakog istinskog vjernika ta duhovna stvarnost čak je važnija od one vidljive prostim okom i što više raste i napreduje u duhovnosti postaje svjesniji da je upravo duhovna komponenta važniji i moćniji pokretač u životu.
Suze hodočasnika koji su molili i plakali toga jutra kod Gospina kipa na Podbrdu, kao i suze onih koji ih nisu mogli zadržati pred televizijskim kamerama, to najbolje potvrđuju. Ne radi se tu samo o pukoj emociji, nego o dubokoj boli da je povrijeđeno ono što je sveto te da je to mogao učiniti samo netko pogonjen iskonskim Zlom.
No, dio te duhovne stvarnosti treba usmjeriti i prema počinitelju. Ne samo tako da ga se ne osuđuje ili nedajbože proklinje, nego da ga se blagoslivlje i moli za njega. Zlo je iskoristilo krhkost njegova života kako bi njegovim rukama ispisalo svoje ime na svetome mjestu. I tako se najbolje legitimiralo. Ali na sreću jako jako kratko. Kip je već do popodneva bio očišćen i sjajniji čak nego prije, kao i vanjski oltar na kojemu je služena euharistija te večeri. U duhovnom boju jasno je, dakle, tko je bio jači i tko je pobijedio. Čak i uz golemu reklamu koje si je Zlo htjelo isposlovati toga nesretnog dana.
