„Prije svakog intelektualnog razmatranja ili ideološkog uvjerenja, susret s onima koji leže pred nama, lišeni svega, poziva nas da im budemo blizu“, riječi su pape Lava XIV. izgovorene na talijanskom otoku Lampedusa, koje bi se lako mogle prečuti ili zaboraviti od zaglušujuće buke drugih događaja. Kako u Crkvi oko novog raskola, tako i u svijetu. Bila bi to prava nepravda prema Lavu XIV., jer njegov pohod Lampedusi prilika je za remont raskola u vlastitoj duši. Do kojega lako dolazi upravo kad nema ljubavi prema drugome.
Dolazak Lava XIV. na taj otok sa svega 6.000 stanovnika, koji je najbliža geografska točka talijanske obale prema sjevernoj Africi, izravan je podsjetnik na putovanje pape Franje iz 2013. koji je izabrao upravo Lampedusu za svoj prvi pastirski pohod. Bio je to otvoreni Franjin otpor „globalizaciji ravnodušnosti“, kako ju je nazvao, prozivajući „one koji profitiraju na nevoljama drugih“. Smrtonosni brodolom te godine, u kojemu je stradalo više od 360 migranata (stiglo je ih je tek 155) bio je povod Franjina posjeta. Prema podacima međunarodnih organizacija otad je u Sredozemnom moru poginulo ili nestalo više od 28.000 ljudi.
„Danas se Lampedusa i Linosa nalaze na putu jednako opasnom kao onaj koji je vodio iz Jeruzalema u Jerihon. Ovdje ste vidjeli ne samo jednog, već tisuće ljudskih bića kako padu u ruke razbojnika koji su im sve oteli, brutalno ih pretukli i otišli, ostavljajući ih polumrtve“, rekao je papa Lav u svojoj homiliji, vukući paralelu s poznatom prispodobom o Samarijancu. Naglašavajući kako je ljubav uvijek ukorijenjena u slobodi, a sloboda leži u odlukama koje donosimo tj. „postoje i oni koji odlučuju ne biti bližnji i oni koji odlučuju ne donijeti odluku“.
„Oni koji su izgubili živote u ovom moru žrtve su i donesenih i nedonesenih odluka. Ravnodušnost prema općem dobru i korupcija u njihovim zemljama podrijetla, globalni ekonomski sustav koji stvara siromaštvo i isključenost, strah koji potiče predrasude i prezir, uvjerenje da nas se takvi problemi ne tiču, kriminalni proračuni onih koji profitiraju na patnji drugih, spor i težak prijelaz s pukog upravljanja izvanrednim situacijama na razvoj sveobuhvatnih i zajedničkih politika…“ Sve su to današnji odjeci žurbe da se „prođe“ kao u evanđeoskoj pripovijesti veli Lav XIV. I to zato što, kako kaže, u svakom dobu postoje oni koji se boje da će biti „zagađeni“ kontaktom s drugima „poričući tako – čak i suočeni s patnjom i smrću – naše zajedničko podrijetlo u Bogu, beskonačno dostojanstvo svakog ljudskog bića i poziv na bezgraničnu ljubav“.
„Vrijeme je da prepoznamo i potvrdimo da vjerska pripadnost nikada ne smije postati razlogom za diskriminaciju, kao da vjera ima granice, a ne da je univerzalni poziv na spasenje. Gdje su postojali zidovi razdvajanja, Krist ih je srušio. Nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu i nema bližnjega ako se ne približim. Zastati, biti dirnut, sagnuti se, plakati pred tuđom boli – kao što je to učinio Isus – znači ući u dinamiku ljubavi, sam pokret u kojem se Bog objavio“, riječi su koje Lav XIV. želi da zapamtimo s Lampeduse, a koje svoje uporište i kontinuitet nalaze u „civilizaciji ljubavi“ koju su zamislili njegovi sveti prethodnici pape Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II.
Pritom papa Lav tvrdi kako je Europa sposobna sveobuhvatno se suočiti s krizom u ovoj regiji – integrirajući neposredne napore za pomoć u dugoročni strateški plan sposoban primiti, zaštititi, podržati i integrirati migrante, a istodobno pomagati zemljama u razvoju kako nitko ne bi bio prisiljen emigrirati. Teško je reći hoće li ga Europa i svijet uz svu zaokupljenost samima sobom čuti i poslušati. No njegove riječi treba pohraniti. Da se ne zaborave zbog prijetećih raskola koji nam prijete.
