Izlazak ove kolumne preklopio se točno s danom kad se proslavlja 45. obljetnica međugorskog fenomena. U Međugorju posljednjih dana, doslovce iz dana u dan, raste „duhovna temperatura“ uz onu vanjsku, koja prelazi 35-36 Celzijevih stupnjeva, što je posve normalno za ovo doba i tamošnje podneblje. No upravo porast te duhovne temperature zadivljuje i gotovo do fizičke opipljivosti dovodi do opipa onoga što se ne može osjetiti ni tjelesnim dodirom ni emocijama, ali usprkos tome dominira i diktira tempo ovih dana. Da, duhovni je to naboj. On se, jednim dijelom, u Međugorju dogodio i zahvaljujući devetnici tj. devetnicama koje su prethodile 45. obljetnici ukazanja. Devetnicama? Ma da, zapravo sve je to bila jedna devetnica, ali na više načina. Od one koju su pokrenuli međugorski portali preko one koju je vodila župa do one koju je svake večeri u 23 sata, na Gospin poziv, predvodila vidjelica Marija Pavlović Lunetti na Podbrdu, kad je ujedno imala i ukazanja te prenosila Gospine zadaće i poticaje.
Međutim, ono što je prethodilo svemu tome, nije se događalo neposredno pred obljetnicu niti spomenute devetnice. Seže nekoliko mjeseci unatrag, u prve proljetne dane, koji u pravilu obilježavaju početak hodočasničkih dolazaka u Međugorje. Kao i prošlih godina, bilo je tako i ove četrdeset i pete godine nakon početka ukazanja. Međutim, nikad kao dosad na Brdo ukazanja ili s njega nije se pelo i silazilo toliko bosih nogu! Čak i oni koji prilično često idu tim strmim kamenjarom ne mogu se sjetiti tolikih bosih stopala na Podbrdu. I to bez razlike – stari, mladi, žene i muškarci. Čak su i djeca od pet-šest godina, držeći se roditeljima za ruku, hodala po kamenjaru bosa! Kamenu koji u to doba, dakako, nije ni blizu bio topao kao ovih dana.
I upravo ta rijeka bosih nogu koja je ove godine hodočastila na Brdo ukazanja, gdje se djeci točno prije 45 godina ukazala Blažena Djevica Marija, u sebi nosi golemu simboliku. Svatko zna da današnjem čovjeku nije lako hodati bos. Bilo je to lakše prije četiri desetljeća kad su sva djeca bila bosonoga, a odrasli imali tek po jedan par cipela. No naša su stopala danas mekana poput pamuka i upravo taj dio tijela koji nas povezuje s tlom kojim hodamo i određuje naše svakodnevno kretanje, posve je izoliran od vanjskoga svijeta udobnim cipelama, čarapama i tenisicama. Izuvamo se rijetko, tj. iz cipela u papuče, dok gotovo nikad ne hodamo bosi.
Što je to, onda, nagnalo rijeku bosonogih da se ove godine uspinje uz Podbrdo? Ne bi se reklo da je to bila samo neka teška muka (premda je zacijelo bilo i nje), jer su mnoga lica bila nasmijana, pogotovo dječja. Prije bi se moglo kazati da se radi o zahvalnosti i poštovanju što je tlo po kojemu su se kretala sveto baš poput onih biblijskih mjesta, na
kojima se i sam božji autoritet uključivao kako bi naglasio važnost izuvanja na svetome tlu. I upravo takav pogled na bosonoge hodočasnike može poslužiti kao pogled na četiri i pol desetljeća međugorskog fenomena, koji je usprkos svim nevoljama vremena kroz koja je prolazio, tegobama koje su mu nametale i političke i crkvene vlasti te sumnjama i porugama kojima se mediji redovito hranili javnost, preživio do današnjih dana. I to ne preživio u smislu da bi ostao na životu, nego da bi iz svih nedaća izvukao upravo onu opipljivu snagu duha koji se uoči ove obljetnice, dok se ispisuju redci i ove kolumne, doslovce može opipati. Ne tjelesnim, nego duhovnim očima. Odnosno, onima koje su inspirirale sva ona bosa stopala da krenu međugorskim kamenjarom uzbrdo u tako velikom broju. U znak zahvalnosti i poštovanja prema znaku vremena kojim je naša generacija milosno darovana.
