Imenovanjem trećeg apostolskog vizitatora zaredom Vatikan je potvrdio svoj suverenitet nad Međugorjem. Ne samo u jurisdikcijskom tj. pravnom smislu, jer je to neupitno iz pozicije Svete Stolice u odnosu na bilo koju biskupiju ili župu u svijetu, nego ponajprije iz perspektive pastoralne brige. Koja obuhvaća znatno širu sliku nego što bi je to mogao dati npr. samo pravni okvir nekog crkvenog rješenja. Nju je kreirao papa Franjo prije devet godina, presjekavši tako gotovo četiri desetljeća isprepleteno klupko zavjera, podmetanja, spletki i laži o međugorskom fenomenu. Iz Franjine perspektive tu nije bilo mnogo dileme, jer je svoj pogled usmjerio prema plodovima, pa ako su oni dobri (a nesumnjivo su to bili u svim desetljećima), onda ni stablo koje ih daje ne može biti trulo, kao što su tvrdili protivnici Međugorja svih ovih godina.
Da bi se došlo u Vatikanu do takvoga stava o Međugorju valjalo je upravo promijeniti poziciju gledanja. Prije Franje, nastojalo se utvrditi jesu li ukazanja istinita ili nisu, tj. jesu li ih djeca vidioci izmislili zajedno s fratrima te 1981. kako bi zajednički obmanuli cijeli svijet, zgrnuli slavu i novac. Komisije koje su to istraživale nisu uspijevale doći do zaključka, jer ih je vodio isključivo motiv dokazivanja te konstrukcije da Međugorje počiva na laži i obmani. Čak da se sve događa u režiji samoga Sotone, koji se djeci objavljuje u liku Blažene Djevice, na što su ozbiljni teolozi odmahivali rukom, jer ako je Sotona tolike ljude uspio pridobiti na ispovijed, euharistiju i sakramente te obratiti milijune ljudi koji su onuda prošli, onda svaka mu čast!
Ključno uporište za promjenu pozicije gledanja na Međugorje kako bi se vrednovali njegovi plodovi, papa Franjo pronašao je ipak u nalazu jedne crkvene komisije. Ali ne onih s biskupijske razine, nego one koju je 2010. osnovao njegov prethodnik Benedikt XVI. i koja je nakon četiri godine, pod vodstvom vrsnog kardinala Camilla Ruinija, donijela pozitivan zaključak. Ponajprije o prvih sedam dana ukazanja, što je bilo dovoljno da se pokrene cijeli zamašnjak koji će omogućiti Međugorju da dođe do statusa koji ima danas.
Franjo je bio vrlo ekspeditivan i odrješit. Kad je doznao da izvještaj Ruinijeve komisije žele „staviti na burzu“, kako je sam kazao, osobno ga je detaljno proučio i nakon toga poslao u izvidnicu 2017. poljskog nadbiskupa mons. Henryka Hosera. Koji je vrlo brzo iz Međugorja poslao pozitivno mišljenje, pa ga je Franjo 2018. imenovao i prvim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje, ali sa svim upravljačkim ovlastima. Naime, Međugorje je pravno izuzeto iz Mostarsko-duvanjske biskupije, koja ga je najviše osporavala. Ondje je ostalo samo kao njezin teritorijalni dio.
Mons. Hoser preminuo je u pandemiji i nasljeđuje ga mons. Aldo Cavalli, koji nastavlja Hoserovim stopama, a koje su i župljani i hodočasnici u Međugorju ponajprije mogli osjetiti kao pastirsku i očinsku ljubav. Tj. upravo ono što je Međugorju svih prijašnjih godina nedostajalo.
Sad u Međugorje dolazi treći vizitator. Šalje ga papa Lav XIV., ali po Franjinim stopama i dobro utrtom putu. Za Vatikan više nema dilema oko Međugorja, stoga mu je i dodijeljen najviši status u priznanju nadnaravnih pojava i ukazanja „Nihil obstat“ prije dvije godine. No kako se nečije poslanje ipak veže uz konkretnu ljudsku osobnost, mnogi su se pročitavši ime talijanskog biskupa emeritusa mons. Francesca Cavina zapitali kakav će biti njegov stav prema međugorskom fenomenu, ukazanjima, vidiocima, porukama… Odgovor na to pitanje možda treba potražiti u sličnom pitanju koje su ljudi prvih mjeseci postavljali o mons. Hoseru, pitajući se vjeruje li on u Gospina ukazanja. „Vjeruje više nego fratri!“, bio je najbolji odgovor, koji su i sami franjevci prepričavali u šali, a koji nije samo govorio o tome vjeruje li netko osobno više ili manje, nego koliko se u svojemu poslanju spreman založiti da se međugorskom fenomenu osigura onaj status koji zaslužuje. A on se ponajprije ogleda u činjenici milijuna hodočasnika koji su kroz Međugorje obnovili svoju vjeru, ozdravili svoj duh i tijelo, vratili se sakramentima i euharistiji, obnovili svoje obitelji i porušene odnose oko sebe. Radi se, dakle, o plodovima. Upravo onima koje je prepoznao i papa Franjo.
Da mons. Cavina također dobro vidi te plodove potvrdio u svojem prvom intervjuu za talijanski časopis „Il Timone“, kojega je dao već drugi dan nakon objave svojega imenovanja. „Prema brojnim svjedočanstvima, u Međugorju nije riječ samo o religioznim osjećajima, nego o promijenjenim životima“, kaže mons. Cavina, „ljudi koji su bili daleko od Boga vraćaju se nakon mnogo godina u ispovjedaonicu; muškarci i žene ponovno otkrivaju euharistiju; posvećene osobe i svećenici pronalaze svoj put; ranjene obitelji ponovno se sastavljaju; mladi se vraćaju molitvi; bolesnici, uz ozdravljenje tijela, ponajprije primaju ozdravljenje srca“.
„Čini mi se da je upravo to najveće čudo: čudo Međugorja prije svega je obraćenje srca, povratak sakramentima te ponovno rađanje vjere i nade. To potvrđuju brojna svjedočanstva: ljudi koji se ispovijedaju nakon nekoliko desetljeća, oni koji doživljavaju potpuno obraćenje, oni koji se posvećuju Bogu, oni koji s novom sviješću o svojem pozivu ponovno pronalaze svećeničku službu te oni koji iznova otkrivaju ljepotu kršćanskog života“, veli on i dodaje kako nije pretjerivanje ako se Međugorje naziva ispovjedaonicom svijeta, je je to “način da se kaže kako su ondje mnogi ljudi na vrlo konkretan i jednostavan način susreli Božje milosrđe. A to je, s pastoralnog gledišta, neizmjeran dar.“
I da, napokon je netko odlučio stati iza vidjelaca. Učinio je to novi apostolski vizitator rekavši kako treba biti pravedan i prema njima jer „njihove životne priče, onako kako ih poznajemo, pokazuju da su šestero mladih iz 1981. doista bili jednostavni mladi ljudi koji nisu tražili slavu te su tijekom godina ostali vjerni primljenom svjedočanstvu. Podnosili su pritiske, ispitivanja i nerazumijevanje, a ipak nisu napustili svoje svjedočanstvo. Osnovali su obitelji, ostali povezani s konkretnim životom Crkve i svoje zemlje te tijekom vremena nisu bili opovrgnuti u samoj biti svojega iskustva. Ipak, presudno ostaje ovo: vidioci su svjedoci, a ne cilj“, veli Cavina.
Na taj način odgovara i onima koji se hvataju za činjenicu da službena Crkva, premda je Međugorju dodijelila „Nihil obstat“, nije odobrila nadnaravnost cijelog fenomena. Odnosno, nije se izjasnila o ukazanjima. No, svakome razumnome jasno je da nije bilo ukazanja, ne bi bilo ni Međugorja. Ostalo bi i dalje „slijepo crijevo“ na geografskoj karti, kao što je bilo i 1981., jer odande put nikamo dalje nije vodio. A danas svi putovi, uključujući i auto-cestu, vode prema tom duhovnom epicentru svijeta. Čak i oni iz Vatikana, koji su ove subote u Međugorje doveli trećeg papinskog upravitelja. Čija prisutnost znači to da je poglavar Katoličke crkve upravo ondje gdje je i njegov delegat. Odnosno, da nad Međugorjem danas i dalje bdije papinska pastirska očinska skrb i ljubav.
