Da živimo paralelne svjetove moglo se vidjeti i prošle subote dok se na Zagrebačkom velesajmu odvijala velika SDP-ova konvencija, a na zagrebačkom Kaptolu ređenje novih pomoćnih biskupa. Naime, dok je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša biskupima Razumu i Kovaču poručio da će njihova služba bit će obilježena napetošću u obrani kršćanske istine, predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić pozvao je praktične vjernike da se „aktiviraju u svojim župama i odupru ultrakonzervativcima koji kršćanstvo i katolički nauk žele iskoristiti za ostvarivanje svojih političkih ciljeva“.
Kako izgleda mehanizam aktiviranja borbe u župama protiv ultrakonzervativizma predsjednik SDP-a nije detaljizirao, no zato je zagrebački nadbiskup kazao kako „živimo u vremenu u kojem se mnoštvo glasova rado predstavlja kao poželjni ‘pluralizam’, a zapravo je često tek bijeg od obvezujuće istine“. „Bit ćete kušani prilagoditi se kako biste bili prihvaćeni, otupiti oštricu Evanđelja kako ne biste smetali ili izazivali otpor. Bit ćete potaknuti govoriti ono što se želi čuti, a ne ono što spašava. No, Crkva ne živi od toga koliko je zanimljiva, nego od suglasja s istinom koja nam je objavljena u Isusu Kristu. Ne raste po mjeri ugodnosti, nego po vjernosti Gospodinu koji joj je povjerio Riječ života“, kazao je Kutleša novim biskupima.
Tvrd je to govor svakome tko danas želi razvodniti crkveni nauk i prilagoditi ga sebi i potrebama svijeta. Odnosno, ući u kompromis sa svijetom. Stoga nadbiskup Kutleša postavlja pitanje što to znači biti biskup u vremenu strahova i suptilnih prisila na kompromise i za odgovor daje blaženog Stepinca „kao ispit savjesti u našoj sadašnjosti“.
Prema kriterijima predsjednika SDP-a kardinal Stepinac danas bi zacijelo bio etiketiran kao ultrakonzervativac. Toga se nisu sjetili totalitarci ni nacizma ni komunizma, koji su jednakom strašću gledali kako ga likvidirati upravo zbog nepokolebljivosti u obrani crkvenog nauka. Dončić kaže kako je je „iskorištavanje pojedinih kršćanskih dogmi za potrebe političkog fundamentalizma velika prijetnja i Crkvi, i istinskom kršćanstvu i našem društvu“ te da se “tome moramo suprotstaviti ne samo politički, nego i praktično na terenu, unutar zajednica u kojima živimo“. Koje su to crkvene dogme danas u Hrvatskoj iskrivljene valjda samo on zna. No, budući da se deklarira kao vjernik, zanimljivo je vidjeti kako gleda na crkvenu praksu i opsluživanje normi tj. zapovijedi. Pustimo sad dogme.
Naime, na NovojTV rekao je kako je on katolik, da je njegov pokojni ujak bio svećenik te da se praktični vjernici moraju suprotstaviti tom ultrakonzervativizmu. „A praktični vjernici su, vjerujte mi, većina Hrvata. I ja sam praktični vjernik, jer sam katolik. Idem par puta godišnje u crkvu“, kazao je u intervjuu. No i djeca na vjeronauku znaju da nije dovoljno „par puta“ godišnje ići u crkvu da bi bio praktični vjernik, nego da je nedjeljna misa obvezna, tj. da je neodlazak grijeh. I iz te prostodušne Dončićeve iskrenosti vidi se da ni ultrakonzervativizam u Crkvi danas nije toliki bauk kakvim se njemu čini. I da ne stanuje po župama gdje bi se on s njim borio prsa u prsa. I to valjda tih par puta godišnje kad navrati u crkvu, kaj ne.
Zato njegov subotnji nastup na Velesajmu treba gledati kao neuspjeli politički spin. Teža pitanja, poput stava o pobačaju ne treba mu ni postavljati. Kao uostalom i mnogim njegovim kolegama vjernicima iz suprotstavljena mu HDZ-a. Jer, da parafraziramo mons. Kutlešu – što znači biti katolik u vrijeme suptilnih prisila na kompromise. Naši političari katolici na to uglavnom odgovaraju pristankom na kompromis sa svijetom. Ne braneći život kako Crkva uči. A što nema nikakve veze s ultarakonzervativizmom, nego s elementarnim crkvenim naukom.
