DOPISNIŠTVO KAPTOL: Zašto je (do)gradnja Islamskog centra u Zagrebu izazvala nepotrebnu histeriju?

Da cijela stvar bude još apsurdnija, sve se dogodilo nedugo nakon što smo obilježili 110 godina kako su udareni temelji odnosima islama i hrvatskog društva kakve poznajemo danas.

Autor: Darko Pavičić
event 18.06.2026.
Photo: Sanjin Strukic/Pixsell

Posve neopravdano, čak i neshvatljivo, jedna agencijska vijest o (do)gradnji Islamskog centra u Zagrebu izazvala je veliku pažnju. Zapravo, krivi su naslovi, koji kao da su sugerirali da se radi o nečemu izvanrednom, pa su se društvene mreže začas zapalile kao da će se graditi teroristički centar, a ne buduća škola i obrazovne institucije naše braće muslimana u Hrvatskoj. Upravo tako – naše braće. Jer muslimanski vjernici u Hrvatskoj ne samo da nisu nikakva prijetnja društvu i državi, nego su sastavni i ravnopravni dio hrvatskog društva, a model tih odnosa promovira se i Europi i svijetu ne samo kao poželjan, nego i jedini suvisao i održiv. Jer s jedne strane jamči integraciju i ne asimilira muslimane kao manjinu, a s druge strane ih ne getoizira i ne izolira u potencijalno opasne krugove, kakvi postoje u daleko razvijenijim demokracijama europskih zemalja.

Da cijela stvar bude još apsurdnija, sve se dogodilo nedugo nakon što smo obilježili 110 godina kako su udareni temelji odnosima islama i hrvatskog društva kakve poznajemo danas. “Islamska vjeroispovijest uvršćuje se među vjeroispovijesti zakonom priznate. Prema tome imaju pripadnici islama ili muslimi pravo u granicama zakona svoju vjeru javno ispovijedati i svoje vjerske, nastavne i zakladne poslove samostalno uređivati i njima upravljati, ali bez uštrba po pravo vrhovnog državnog nadzora”, prvi je paragraf Zakona o priznaju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, kojega je 27. travnja 1916. potvrdio austrougarski car Franjo Josip I., a kojega je prihvatio Hrvatski Sabor, čime je islam postao ravnopravna religija kršćanstvu i nakon čega su Austrija i Hrvatska do danas ostale jedine europske zemlje koje imaju najuređenije odnose s Islamskom zajednicom. Hrvatski zakon, uslijedio je nakon austrijskoga (islamgesetz) iz 1912. koji je muslimanima omogućio jednake šanse u obrazovanju, kulturnim djelatnostima i razvoju društva kao i drugim građanima Austro-Ugarske. Drži se da je priznanje islama 1912. imalo i stvarnu i simboličku vrijednost, jer je štitilo zajamčene vrijednosti i jednakost svakog čovjeka pred zakonom i današnja se moderne države Austrija i Hrvatska ističu kao primjer uspješne integracije muslimana i njihovih prava u sklopu države, što se najbolje vidi na području obrazovanja, vjeronauka u školama, visokog islamskog obrazovanja, poštivanja prava na islamski način prehrane i općenito na poštivanje prava manifestiranje religije.

I upravo to demantira hiserične reakcije na informaciju o gradnju budućeg Odgojno-obrazovnog centra i Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića. Muftija Aziz Hasanović ističe da postojeći prostorni i tehnički uvjeti više nisu dostatni za potrebe škole te da je upravo to glavni razlog pokretanja projekta. „Trenutni kapacitet i tehnički uvjeti su nedostatni kako bi se učenicima pružili najbolji mogući uvjeti za usvajanje gradiva i stjecanje novih znanja, što je i najveći motiv za izgradnju nove zgrade“, rekao je i dodao kako će obrazovni program ostati usklađen s propisima Ministarstva znanosti i obrazovanja te da će škola i dalje biti otvorena svim zainteresiranim učenicima. Kao što je i postojeća.

No valja se prisjetiti da su i gradnju postojeće Zagrebačke džamije i Islamskog centra pratile brojne nevolje u vrijeme komunizma. Izbio je čak i požar na gotovo dovršenoj džamiji, a kad je trebala biti otvorena, komunisti su joj uskratili građevinsku dozvolu i optužili vodstvo za porezne pronevjere. U lažima su, dakako, prednjačili beogradski mediji. No Zagrebačka džamija ipak je zaživjela i postala je središte izgradnje današnjih odnosa islama i Hrvatske. Sad slijedi dogradnja. Kako zgrade tako i odnosa. Kome onda treba histerija oko takvog projekta.

Pročitaj više

Malina (lat. Rubus idaeus) je zeljasta biljka iz porodice ruža (Rosaceae) koja raste u obliku grma visine i do 3,5 m. Iznimnog je mirisa i okusa, pa spada među najomiljenije voće na svijetu. Osim crvene, postoje i žute, crne i ljubičaste maline, a zbog svoje osjetljivosti moraju se vrlo brzo nakon berbe preraditi ili zamrznuti….

Granica suosjećanja pomicala se korak po korak: najprije za onoga koji svakako umire, zatim za onoga koji možda neće još dugo, potom za onoga koji neće umrijeti, ali svejedno pati, pa za onoga čija je patnja psihička…

„Kao pastiri Crkve dužni smo biti glas onih koji su izgubili glas, proročka riječ u vremenu zbunjenosti, zagovornici kulture života u društvu koje nerijetko promiče kulturu smrti“, rekao je mons. Kutleša.