Posve neopravdano, čak i neshvatljivo, jedna agencijska vijest o (do)gradnji Islamskog centra u Zagrebu izazvala je veliku pažnju. Zapravo, krivi su naslovi, koji kao da su sugerirali da se radi o nečemu izvanrednom, pa su se društvene mreže začas zapalile kao da će se graditi teroristički centar, a ne buduća škola i obrazovne institucije naše braće muslimana u Hrvatskoj. Upravo tako – naše braće. Jer muslimanski vjernici u Hrvatskoj ne samo da nisu nikakva prijetnja društvu i državi, nego su sastavni i ravnopravni dio hrvatskog društva, a model tih odnosa promovira se i Europi i svijetu ne samo kao poželjan, nego i jedini suvisao i održiv. Jer s jedne strane jamči integraciju i ne asimilira muslimane kao manjinu, a s druge strane ih ne getoizira i ne izolira u potencijalno opasne krugove, kakvi postoje u daleko razvijenijim demokracijama europskih zemalja.
Da cijela stvar bude još apsurdnija, sve se dogodilo nedugo nakon što smo obilježili 110 godina kako su udareni temelji odnosima islama i hrvatskog društva kakve poznajemo danas. “Islamska vjeroispovijest uvršćuje se među vjeroispovijesti zakonom priznate. Prema tome imaju pripadnici islama ili muslimi pravo u granicama zakona svoju vjeru javno ispovijedati i svoje vjerske, nastavne i zakladne poslove samostalno uređivati i njima upravljati, ali bez uštrba po pravo vrhovnog državnog nadzora”, prvi je paragraf Zakona o priznaju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, kojega je 27. travnja 1916. potvrdio austrougarski car Franjo Josip I., a kojega je prihvatio Hrvatski Sabor, čime je islam postao ravnopravna religija kršćanstvu i nakon čega su Austrija i Hrvatska do danas ostale jedine europske zemlje koje imaju najuređenije odnose s Islamskom zajednicom. Hrvatski zakon, uslijedio je nakon austrijskoga (islamgesetz) iz 1912. koji je muslimanima omogućio jednake šanse u obrazovanju, kulturnim djelatnostima i razvoju društva kao i drugim građanima Austro-Ugarske. Drži se da je priznanje islama 1912. imalo i stvarnu i simboličku vrijednost, jer je štitilo zajamčene vrijednosti i jednakost svakog čovjeka pred zakonom i današnja se moderne države Austrija i Hrvatska ističu kao primjer uspješne integracije muslimana i njihovih prava u sklopu države, što se najbolje vidi na području obrazovanja, vjeronauka u školama, visokog islamskog obrazovanja, poštivanja prava na islamski način prehrane i općenito na poštivanje prava manifestiranje religije.
I upravo to demantira hiserične reakcije na informaciju o gradnju budućeg Odgojno-obrazovnog centra i Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića. Muftija Aziz Hasanović ističe da postojeći prostorni i tehnički uvjeti više nisu dostatni za potrebe škole te da je upravo to glavni razlog pokretanja projekta. „Trenutni kapacitet i tehnički uvjeti su nedostatni kako bi se učenicima pružili najbolji mogući uvjeti za usvajanje gradiva i stjecanje novih znanja, što je i najveći motiv za izgradnju nove zgrade“, rekao je i dodao kako će obrazovni program ostati usklađen s propisima Ministarstva znanosti i obrazovanja te da će škola i dalje biti otvorena svim zainteresiranim učenicima. Kao što je i postojeća.
No valja se prisjetiti da su i gradnju postojeće Zagrebačke džamije i Islamskog centra pratile brojne nevolje u vrijeme komunizma. Izbio je čak i požar na gotovo dovršenoj džamiji, a kad je trebala biti otvorena, komunisti su joj uskratili građevinsku dozvolu i optužili vodstvo za porezne pronevjere. U lažima su, dakako, prednjačili beogradski mediji. No Zagrebačka džamija ipak je zaživjela i postala je središte izgradnje današnjih odnosa islama i Hrvatske. Sad slijedi dogradnja. Kako zgrade tako i odnosa. Kome onda treba histerija oko takvog projekta.
