Plavokosa žena uznevjereno stoji pred razbijenim ulazom u pariški supermarket, odguruje maskirane momke, neke gotovo dvije glave više od sebe. „Zašto to radite? Prestanite!” Pokušava ih dozvati k svijesti upornošću osobe koja još vjeruje da razum može prevladati, a dovoljno puta izgovorena rečenica zaustaviti ruke koje posežu za tuđim. „Nije to ono za što se borimo!” ponavlja, dok se oko nje nastavljaju provlačiti u trgovinu. „Ali on je sam!” Njih toliko, a unutra jedan čovjek tupo i bespomoćno gleda kroz izlog u sitnu ženu koja svojim tijelom pokušava nadomjestiti vrata.
Teško je u tom licu ne prepoznati Europu koja je napokon progledala, pa sada golim rukama pokušava zaustaviti ono za što je tako dugo pronalazila razumijevanje. Na tom pragu više nema dovoljno mjesta da se ugura još jedno objašnjenje o društvenim nepravdama. Treba ih zaustaviti, sad kad je postalo jasno da se nitko od njih neće posramljeno osvrnuti, vratiti što je uzeo i ispričati se zbog nesporazuma.
Bilo je lijepo živjeti zaštićeno u svom balončiću. Doći među ljude koji viču ono isto što tebe već dugo tišti, odjednom čuti vlastite misli kako odjekuju punim trgovima. Nepoznat netko pokraj tebe dovršava istu rečenicu. Smiješite se jedan drugome, ne znaš ništa o njemu, ali već nekako znaš da je tvoj. Lako je u tom zajedništvu povjerovati da ste, osim razloga zbog kojega ste izašli na ulicu, sa sobom ponijeli i iste granice.
Koliko se dobrodušnih, poštenih građana odjednom našlo u povorci koja hoda kroz plamen, preko razbijenog stakla i po ponekoj glavi? Trznuli se jesu, nisu to planirali niti su na to pristali, ali ipak još ne odlaze. Neće se valjda zbog par budala odreći svojih uvjerenja! „Drukčije nas ionako ne čuju.” Do maloprije povezivala ih je ista borba za pravdu; sada se kao dokaz pripadnosti polako počinje tražiti razumijevanje za ono što se čini u njezino ime.
Da gledaju tuđi prosvjed zgražali bi se, ovako kad su u žiži perspektiva je nešto drugačija. glavama se odjednom sastavljaju opravdanja za postupke zbog kojih bi se, gledajući neki drugi prosvjed, zgražali. Palež, nasilje, uništavanje svega pred sobom kao da sutra ne postoji. Znaju koliko bi se njihovi protivnici veselili ovim prizorima, pa se i vlastito negodovanje počinje činiti kao pomoć pogrešnoj strani. Smeta razbijanje, ali pitanje je pred kim se u masi to sada uopće smije reći. Ostaju na ulicama i viču kako je Bastilja ponovno pala, ovaj put u Marseilleu. Gledaju kako u Limogesu u plamenu pada toranj gradske vijećnice, a s njim je pao i Louis Vuitton. Revolucija je uvijek imala specifičan ukus.
U isto vrijeme u Milanu lete električni romobili. Njihovi su se upravljači pokazali idealnima za razbijanje izloga i obnovu revolucionarne garderobe. U istu svrhu lete i stolovi obližnjih restorana, dok susjedi s viših katova pobješnjele vandale zalijevaju kantama vode.
Iako mnogi sumnjaju u jedinstvenu političku režiju nadrealnih prizora koji iz kolijevke civilizacije odlaze u svijet, ne mora svatko pod kapuljačom nositi isti program. Jedan bi rušio poredak, drugi je samo došao po tenisice. Mogu neko vrijeme ići u istom smjeru, zaklonjeni ljudima koji su izašli jer od plaće više ne uspijevaju živjeti.
Ni vlasti ne znaju koga bi prije okrivile, ali ionako je sporedno tko je koga doveo pred razbijeni izlog u trenutku kad je nasilje na ulicama eskaliralo. Zaustavljaj kako znaš, a jedino je pitanje: što još rade među njima oni koji misle da su pošteni? To je, čini se, pitanje koje si je svaka generacija trebala postaviti barem jednom.
Možda su ga postavljali oni koji su se isprva zanosili idejom preporoda Njemačke ili nezavisne Hrvatske, a onda prepoznali iskonsko zlo u zločinima koji su se događali pod Hitlerom i Pavelićem.
Nije teško zamisliti sličnu preneraženost svakog poštenog komunista, uvjerenog da je na pravoj strani povijesti sve dok mu susjeda s kojim je do jučer u sindikatu kartao belu UDBA ne odvede na Goli otok. Navodno je ibeovac. Zna on dobro da nije, ali u režimu u kojem po glavi dobije svatko tko je imalo uzdigne, brzo se nauči spuštati pogled. Lakše je ne gledati dok prolaze kamioni sa zarobljenicima i preskakati jame s tijelima, tješeći se da će se i to jednom morati završiti, samo da naši pobijede.
„U borbi za svete ciljeve sva su sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija”, parafrazirao je 1932. Pavelić jezivu, ali očito neiskorjenjivu Machiavellijevu maksimu. Perpetuira se kroz povijest, uvlači se kao guja u njedra svake revolucije. Pristanak na tu misao otvara vrata propasti.
Moglo bi se naći opravdanje za one koji su se borili za svete ideale, ne znajući u kakav će ih mrak žar borbe odvesti. Mnogo je teže opravdati one koji su te filmove već odgledali, a ipak bi rado vidjeli i reprizu.
Godine Gospodnje 2026. u razmaku od tjedan dana u Splitu se dozivalo Adolfa da ustane, a u Zagrebu se pozivalo na upoznavanje s komunistom (kao da ga nismo upoznali) i regrutiralo mlade revolucionare u borbu za obnovu Jugoslavije. Što bi točno Adolf danas učinio drugačije da, ne daj Bože, ustane? Kakav bi to drugačiji rokenrol igrala nova Jugoslavija?
Drugi put ćemo pametnije samo ako ne ponovimo povijest. Barem pola Europe je, čini se, prespavalo lekciju da revolucija jede svoju djecu. Jede kad shvate da je sve pošlo u krivom smjeru, a ipak idu do kraja. Jede ih kad opravdavaju zločine koji su se putem dogodili i kad sami sebe uvjeravaju da je to jedini način. Pojela ih je potpuno kad stanu na planinu mrtvih tijela, razorenih gradova, pa ponosni na svoju borbu potvrde da bi sve opet ponovili.
I uz svete ciljeve, ono sveto u sebi najteže je sačuvati.
