Vijest da je Islamska zajednica u BiH dobila novoga poglavara nije osobito odjeknula u hrvatskim medijima. A trebala je. Jer izbor Nedžada Grabusa, koji za reisu-l-ulemu na čelo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dolazi sa znakovitom karizmom i iskustvom koje bi moglo biti važno ne samo za muslimane u BiH, nego i za Hrvatsku i Europu. Naime, on je 15 godina vodio Islamsku zajednicu u Sloveniji, nakon čega je bio sarajevski muftija. Zahvaljujući njemu izgrađen je Muslimanski kulturni centar u Ljubljani, simbol vjerske prisutnosti koja ne traži sukob s društvom u kojemu živi, nego svoje mjesto u njemu. I to bi upravo mogla biti Grabusova najveća prednost. Ali možda i najveća kušnja.
Jer, BiH nije Slovenija. U njoj se vjera još prečesto isprepleće s nacionalnim identitetom, političkim interesima i ratnim traumama. Ondje religija nije samo pitanje osobnog uvjerenja i bogoslužja, nego je i dio kolektivnog pamćenja, a počesto i političkog arsenala. Stoga će se tek vidjeti može li Grabus iskustvo europskog suživota pretvoriti u snagu koja će nadilaziti podjele.
U tome bi mu mogao biti važan partner zagrebački muftija Aziz ef. Hasanović, koji uporno godinama predstavlja hrvatski model odnosa države i Islamske zajednice kao primjer mogućeg europskog islama. Ne nekog novog islama, prilagođenog očekivanjima drugih, nego islama koji čuva svoju vjeru i tradiciju, a istodobno prihvaća pravila zajedničkog života u pluralnom društvu.
Hrvatsko iskustvo pokazuje da muslimani ne moraju imati status vječnih stranaca u europskim državama. Mogu imati uređene odnose s državom, graditi svoje institucije i ravnopravno sudjelovati u društvu. To je poruka koju vrijedi ponavljati u vremenu kada se islam često spominje ponajprije u kontekstu straha, radikalizma i migracija. A posebno sad kad gledamo pogubne slike poput onih iz Francuske.
Grabus bi tako mogao povezati slovensko iskustvo s hrvatskim modelom i ponuditi ga kao poticaj za odnose u Bosni i Hercegovini. No europski islam ne dokazuje se samo izgrađenim džamijama i potpisanim sporazumima. Njegova se vjerodostojnost vidi i u odnosu prema drugome, osobito onda kada je taj drugi žrtva vlastitoga naroda. Tu počinje ozbiljan međureligijski dijalog. I tu se otvara neugodno pitanje za sve vjerske zajednice na ovim prostorima.
Primjerice, govor patrijarha Porfirija na sprovodu ratnog zločinca Ratka Mladića pokazao koliko je tanka ta granica. Odnosno, gdje je granica straha onih drugih. U ovom slučaju konkretno katolika i muslimana, koji su bili Mladićeve žrtve, a gdje Porfirije staje na njegovu stranu. Trebaju li se Katolička crkva i Islamska zajednica u budućnosti, po toj logici, bojati „srpskog sveta“?
Zato je suradnja Katoličke crkve i Islamske zajednice silno važna, kako u BiH, ali i u Hrvatskoj. Ne treba nam salonsko prigodničarstvo, susreti za blagdane i kurtoazne čestitke. Potrebna je suradnja na razini lidera s jedne i s druge strane, koji neće biti protokolarni, nego sadržajni. S katoličke strane tu bi itekako dobrodošao poticaj i vjetar u leđa iz Vatikana.
Iz perspektive Sarajeva, Grabus pred sobom ima priliku koja pomalo nadilazi njegovu novu dužnost. Može, naime, pokazati da islam u Europi ne mora biti ni getoiziran ni politiziran, nego vjerska zajednica koja čuva svoj identitet i pridonosi zajedničkom dobru. Hasanović mu u tome može biti siguran partner, a Katolička crkva sugovornik s kojim se ne razgovara samo o razlikama, nego i o zajedničkoj odgovornosti. Jer ovdje se ne radi samo o budućnosti islama. Nego i o budućnosti religije na prostoru na kojemu su se križ, polumjesec i nacionalne zastave prečesto pretvarali u znakove razdvajanja.
