Bilo je samo pitanje trenutka kad će se netko ovih dana sjetiti i revizije „vatikanskih ugovora“. Nakon Thomspona, ZDS-a, HOS-a, Zlatka Dalića i oni su došli na red. I to upravo zahvaljujući tome kontekstu, odnosno kontekstu „obračuna s revizionizmom“, kako je to lijepo upakirao u cijelu priču predsjednik SDP-a Siniša Hajdar Dončić, rekavši kako „premijer Plenković ima priliku to pitanje staviti na stol jer je prošlo gotovo trideset godina otkad su ti ugovori potpisani i sigurno je da bi se u današnjem kontekstu mogle neke stvari drugačije razmotriti“. „To bi bila odgovorna rasprava u interesu i države i vjerskih zajednica. No, svi znamo da on za takav potez nema političke hrabrosti“, veli Hajdar Dončić, navodeći kako bi on imao hrabrosti za to kad bi bio premijer. Malo sutra, ali hajdemo vidjeti zašto.
Prvo, njegova teza da je „nakon tolikog protoka vremena i velikih društvenih promjena potrebna revizija Vatikanskih ugovora“ nije točna. Što se toliko toga dramatičnog dogodilo u Hrvatskoj i koje su to promjene koje su stubokom izmijenile društvo da bi to bilo potrebno. Odgovor je – baš nikakve. Čak su prilike u državi stabilnije, osobito financijske, nego kad su se ugovori potpisivali.
Drugo, predsjednik SDP-a nije prvi koji se iz njegovih redova sjetio da bi to bila dobra politička zastavica za mahanje. Učinio je to, primjerice, Davor Bernardić prije sedam godina, kako bi u ondašnjoj predizbornoj kampanji lažnim obećanjima mobilizirao dio SDP-ova glasačkog tijela. Zatim su s tim prijedlozima izlijetale i manje stranke s ljevice, na čiju su inicijativu čak potaknute i fake saborske rasprave, za koje se unaprijed znalo da su jalove.
Naime, ne postoji ozbiljna politička volja za izmjenu ugovora, jer bi to destabiliziralo odnose i sa Svetom Stolicom i s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj. Nijednoj političkoj stranci do toga nije stalo, jer bi njezin politički rejting opasno bio doveden u pitanje, osim u uskom krugu radikalnih ljevičarskih krugova, čija je slika najbolje vidljiva na povremenim skupovima za ukidanje vatikanskih ugovora, na kojima se okupi stotinjak frustriranih prosvjednika, koji bi zacijelo organizirali prosvjede i protiv vremenske prognoze, ali se toga još nisu dosjetili.
Predlagatelji ovakvih inicijativa zaboravljaju da su ti ugovori međunarodni, tj. između Hrvatske i Svete Stolice. To znači da su iznad državnih zakona i da se moraju rješavati u međunarodnoj bilaterali, odnosno ako su obje strane zainteresirane za promjene. Ne može ih Hrvatska sama otkazati kad se sjeti. A koliko se zna, Sveta Stolica kao i Crkva u Hrvatskoj, barem zasad, nisu zainteresirani za njihov raskid. Također, na djelu je elementarna politička pragmatika, vještina preživljavanja kojoj su političari itekako vični, a koja kazuje da nikome pametnome ne bi na um palo naprezati ili nedajbože rušiti odnose s Vatikanom. A to bi se neminovno dogodilo kada bi se ozbiljno taknulo u bilo koji od četiri konkordatska ugovora.
I još nešto, a što nije nebitno, takvim bi se potezom dokinuli ugovori i sa svim ostalim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj, jer su po njihovu uzoru sve one potpisale ugovore s državom. Kome je to cilj i kome je to u interesu u ovome trenutku? I kako im svima, na čelu s Katoličkom crkvom, objasniti da se to radi zbog promijenjenih okolnosti? Odgovor je – nikako.
Stoga ne treba skupljati jeftine političke bodove na vatikanskim ugovorima. Priča je, naprosto, potrošena već mnogo puta, makar nekima i odgovarao aktualni društveni kontekst. Koji, očigledno, u sebi ima dašak i naznaku nekih promjena. Ali to je već neki drugi par rukava i nikakve veze nema s odnosima Hrvatske i Vatikana.
