»Autobiografija nije naše privatno pismo, nego putna torba. A sjećanje nije samo ono što pamtimo, nego i ono što nas okružuje. Ne govori samo o onome što je bilo, nego o onome što će biti. Naizgled je jučer, a zapravo je sutra. Sve se rađa kako bi procvalo u vječnu proljeću. Na kraju ćemo reći samo ovo: ne sjećam se ničega u čemu nema Tebe«, piše papa Franjo o svojoj autobiografiji, tj. o prvoj cjelovitoj autobiografiji jednoga pape, koja će ovih dana biti objavljena u Hrvatskoj u nakladi „Znanja“, istodobno kada i u cijelome svijetu.
Radi se o iscrpnom autobiografskom djelu, sastavljenu posljednjih šest godina, koje od početka 20. stoljeća, talijanskih korijena i odvažnog iseljenja predaka u Južnu Ameriku pripovijeda o djetinjstvu, mladenačkim ushitima i nemirima, odabiru svećeničkog poziva, zrelosti, da bi naposljetku obuhvatila cijeli pontifikat i sadašnjost aktualnoga Petrova nasljednika. „Večernji list“ dobio je ulomke iz knjige uoči njezina izlaska, koje ovdje ekskluzivno objavljujemo. Poput Franjina života u „barriu“, četvrti njegova djetinjstva, multietničkom i multireligijskom svijetu u malome u kojem žive najraznovrsniji ljudi, a gdje se nalazi i emotivna i čovječna priča o prostitutkama iz susjedstva, koja je dosad bila posve nepoznata te papa prvi put pripovijeda te epizode:
„Četvrt je bila složen svijet u malom, multietnički, multireligijski, multikulturalni.
Naša je obitelj uvijek bila u izvrsnim odnosima sa židovima, a u Floresu su ih zvali “Rusi” jer ih je mnogo potjecalo s područja Odese, gdje je živjela vrlo brojna židovska zajednica, koja će u Drugom svjetskom ratu pretrpjeti strahovit pokolj za vrijeme rumunjske i nacističke okupacije. Mnogi klijenti tvornice gdje je tata radio bili su židovi iz tekstilnog sektora i među njima smo imali više prijatelja.
Kao što smo i u svojoj dječjoj družini imali nekoliko prijatelja muslimana, koji su za nas bili “Turci”, s obzirom na to da ih se većina iskrcala s putovnicom starog Osmanskog Carstva. Bili su Sirijci i Libanonci, zatim Iračani i Palestinci. Prvi časopis na arapskom jeziku u Buenos Airesu počeo je izlaziti u osvit 20. stoljeća. […]
Je li Turčin tu? Dolazi li i Rus? U četvrti mojega djetinjstva razlike su bile normalnost i međusobno smo se poštivali.
Baš kao i ulična tržnica, i četvrt je bila koncentrat raznoraznih ljudi. Radišnih, napaćenih, pobožnih, veselih.
Živjele su ondje četiri “usidjelice”, gospođice Alonso, pobožne žene španjolskog podrijetla koje su doselile na Platu, a bile su vrlo vješte vezilje, tehnika im je bila krajnje istančana. Bod pa molitva, molitva pa bod. Mama je poslala k njima moju sestru, da nauči vesti, ali Marta se nasmrt dosađivala i negodovala: »Ali, mama, one ni da pisnu, ne kažu ni riječ, samo se mole!« […]
A gotovo na samom uglu naše ulice nalazila se peluquería, frizeraj uz koji je bio i stan; frizerka se zvala Margot i imala je sestru prostitutku. Usklađivala je tu djelatnost sa šamponiranjem, šišanjem i viklerima. Bile su dobre osobe i mama je kojiput išla k njima na frizuru. Jednoga je dana Margot dobila dijete. Nije mi bilo jasno tko je otac i to me zbunjivalo i izazivalo moju radoznalost, ali susjedstvo kao da nije previše marilo za to.
Na istom kućnom broju, ali u drugom stanu, živio je muškarac oženjen za revijalnu plesačicu, a i za nju se govorilo da je prostitutka: umrla je mlada, od sušice, slomljena takvim životom. Sjećam se tužne užurbanosti tog sprovoda: muž je djelovao osorno i distancirano, povukao se u svoju sebičnost, jedina mu je briga bila da i njega ne načne bolest i nova žena koja će zamijeniti pokojnicu. I majka te gospođe, Berte, bila je plesačica, Francuskinja, a pričalo se da je nastupala u pariškim noćnim klubovima; sad je služila u tuđim kućama, satima, ali njezino držanje i dostojanstvo izazivali su dubok dojam.
Već sam kao dijete upoznao i najmračniju i najmučniju stranu života, istovremeno, u istom bloku kuća. Pa i svijet zatvora: četke kojima smo se koristili za odjeću proizvodili su zatvorenici iz obližnjeg zatvora i od njih smo ih kupovali, tako da sam ondje prvi put shvatio da postoji i takva stvarnost.
Još su dvije djevojke iz susjedstva, također sestre, bile prostitutke. Ali za visoko društvo: sastanke su dogovarale telefonom, po njih su dolazili automobilom. Zvali su ih la Ciche i la Poróta i svi su ih u četvrti poznavali.
Prođu godine kadli jednoga dana, već sam bio pomoćni biskup Buenos Airesa, zazvoni telefon u biskupiji: treba me la Poróta. Posve sam je izgubio iz vida, nisam je vidio još otkako sam bio dječak. »Hej, zar se ne sjećaš? Saznala sam da si postao biskup, voljela bih te vidjeti!« Nemoguće ju je zaustaviti. Dođi, odgovorim i ugostim je u biskupiji, još sam bio u Floresu, vjerojatno je to bilo 1993. »Znaš,« kaže mi ona, »posvuda sam radila kao prostitutka, i u Sjedinjenim Državama. Zaradila sam novca, onda sam se zaljubila u starijeg muškarca, bio mi je ljubavnik, a kad je umro, posve sam promijenila život. Sad imam i mirovinu. I odlazim kupati starce i starice po staračkim domovima, one koji nemaju nikoga da se brine o njima. Na misu ne idem baš često, ja sam sa svojim tijelom svašta radila, ali sad se želim brinuti o tijelima koja nikoga ne zanimaju.« Suvremena Magdalena. Kaže mi da i sestra la Ciche vodi posve drukčiji život i da provodi vrijeme moleći stalno u crkvi: »Liže oltare, u to se pretvorila! Daj, i ti joj reci da mrdne stražnjicu i učini nešto za druge!« Jezik joj je bio živopisan i maštovit, četiri psovke na svakih pet riječi. I bila je bolesna.
Mnogo poslije, kad sam već bio buenosaireski kardinal, la Poróta me opet zove da mi kaže kako bi voljela proslaviti s prijateljicama i da me pita mogu li za njih održati misu u župi Svetog Ignacija. Kažem: da, naravno, i pitam se tko bi mogle biti te njezine prijateljice. »Ali dođi ranije, jer se mnoge žele ispovjediti«, doda la Poróta.
U to sam se vrijeme često nalazio s ocem Pepeom, don Joséom Di Paola, mladim svećenikom kojega sam upoznao početkom svojega episkopata i koji je od 1997. bio župnik u Virgen de Caacupé, u villa 21. Božji je čovjek, jedan od svećenika koji oduvijek služe u villas miserias, u sirotinjskim četvrtima rasutima po Buenos Airesu; samo u glavnome ih je gradu tridesetak, a otprilike tisuću u cijeloj pokrajini. U villas je koncentrirano mnoštvo ljudi, to su mravinjaci sa stotinama tisuća stanovnika. Obitelji pretežno iz Paragvaja, Bolivije, Perua i iz unutrašnjosti Argentine. Države ondje nikada nije bilo, a kada je država odsutna četrdeset godina, ne daje krov nad glavom, struju, plin ni javni prijevoz, nije nezamislivo da će se umjesto nje uspostaviti paralelna organizacija. S vremenom je droga počela kolati u golemim količinama, a s drogom je došlo i nasilje i raspad obitelji. Paco, što dolazi od pasta de coca, onoga što ostane nakon prerade kokaina za bogata tržišta, droga je siromašnih: pošast koja samo uvećava beznađe. Ondje, na tim periferijama koje za Crkvu moraju biti novi centar, skupina laika i svećenika poput oca Pepea živi i svakodnevno svjedoči evanđelje među odbačenima jedne ekonomije koja ubija. Tko god kaže da je religija opijum za narod, umirujuća priča koja služi otuđenju ljudi, trebao bi najprije u obilazak villas: vidio bi kako je ondje zahvaljujući vjeri i pastoralnom i civilnom zalaganju ostvaren
nevjerojatan napredak, unatoč golemim poteškoćama. Doživio bi također veliko kulturno bogatstvo. Na svoje bi se oči uvjerio da je, baš kao i vjera, svaka služba uvijek i susret i da prije svega mi možemo mnogo toga naučiti od sirotinje. Kada kažu da sam papa villero, barakaški papa, samo se molim da budem uvijek dostojan toga.
Susret s ocem Pepeom uvijek mi godi duši i duhovnom životu. S vremenom smo se još više sprijateljili. Te godine, mislim da je bila 2001. i Pepe je već neko vrijeme bio cura villero, župnik u faveli, proživljavao je složeno i teško razdoblje, krizu svećeničkog poziva, o čemu je zatim i sâm govorio. Iskreno se obratio svojim nadređenima, zatražio da ga oslobode vršenja svećeničkih dužnosti i otišao raditi u tvornicu obuće. Kad mi je to rekao, jednostavno sam mu kazao: dođi k meni kad god hoćeš. I on je počeo dolaziti. Više je nego jednom nakon posla putovao i dva sata da dođe u katedralu. Čekao sam ga, otvorio bih mu vrata, slušao sam ga i razgovarali smo. Ali uvijek bez obaveze. Susret za susretom, mjesec za mjesecom, prolazilo je vrijeme, sve dok jedne večeri nije došao i rekao mi: »Oče, evo me… Volio bih služiti misu.« Zagrlili smo se. Hoćeš li da je služimo zajedno 20. srpnja, na dan prijateljstva, Fiesta del Amigo? Bio je zadovoljan. Hajdemo onda u Svetog Ignacija, rekao sam: ja idem tamo služiti misu jer me zamolila gospođa iz Floresa.
Tako smo otišli zajedno. Krenuli smo pješice iz nadbiskupije ulicom Bolívar i došli do crkve: sve su bile bivše prostitutke i prostitutke iz “sindikata”. I sve su se htjele ispovjediti. Bio je to predivan obred. I la Poróta je bila zadovoljna, gotovo ganuta.
Pozvala me još jedan, posljednji put, nakon nekog vremena, dok je ležala u bolnici. »Molila sam te da dođeš da mi daš bolesničko pomazanje i da me pričestiš, jer, znaš, ovaj put se neću izvući.« Sve to nakon što je ispsovala liječnika, a prije nego što se izderala na drugu pacijenticu; paprenost nije izgubila, čak ni tako iznemogla. »Genio y figura hasta la sepultura«, kažemo u Argentini: vuk dlaku mijenja, ćud nikada.
Ali otišla je na dobar način, kao »carinici i bludnice« koji nas »pretekoše« »u kraljevstvo Božje« (Mt 21, 31). Bila mi je vrlo draga. I sad ne zaboravljam pomoliti se za nju na godišnjicu smrti“, piše u svojoj autobiografiji papa Franjo.
U priči iskonske pripovjedne snage o vlastitim uspomenama, ne izostavljajući emocije, papa Franjo bez zadrške se suočava s ključnim izazovima svojeg pontifikata te hrabro, iskreno i mudro progovara o najvažnijim temama u suvremenom svijetu: o ratu i miru (uključujući sukobe u Ukrajini i na Bliskom istoku), migracijama, ekološkoj krizi, socijalnoj politici, položaju žena, seksualnosti, tehnološkom napretku, budućnosti Crkve i religiji.
Sjećanja bogata otkrićima, anegdotama, izvanrednim opažanjima, uzbudljiva i prepuna ljudskosti, ganut će vas i nasmijati. Papina životna priča ujedno je moralna i duhovna oporuka koja će nedvojbeno očarati čitatelje diljem svijeta kao izraz njegove ostavštine nade za buduće naraštaje. A dio knjige Franjo posvećuje i humoru te priča nekoliko viceva:
„Ironija je lijek, ne samo kako bi se osokolilo i prosvijetlilo druge, nego i sebe, jer autoironija je moćno sredstvo protiv napasti narcizma. Narcisoidne osobe neprestano se promatraju u zrcalu, lickaju se, ogledavaju se, ali uvijek je najbolji savjet pred ogledalom nasmijati se samome sebi. Donijet će nam to mnogo dobra. Bjelodano će dokazati onu staru kinesku poslovicu, da postoje samo dva savršena čovjeka: jedan je mrtav, a drugi se nikada nije rodio. […] I u Crkvi neformalno postoji složena podjela viceva i šala ovisno o redu, kongregaciji, ulozi. […] Vicevi o isusovcima, kao i isusovački vicevi, posebna su kategorija, usporediva možda samo s vicevima o karabinjerima u Italiji ili o židovskim majkama u jidiškom humoru.
Kad je riječ o narcizmu koji treba spriječiti pravom dozom autoironije, pada mi na pamet vic o pomalo taštom jezuitu koji ima problema sa srcem i mora u bolnicu. Prije nego što uđe u operacijsku salu, isusovac pita Boga: »Gospodine, je li kucnuo moj čas?«
»Ne, živjet ćeš još barem četrdeset godina«, kaže mu Bog. Čim se malo oporavi, isusovac iskoristi priliku, kad je već u bolnici, da obavi presađivanje kose, lifting lica, liposukciju, podizanje kapaka, da sredi zube… uglavnom, izađe iz bolnice kao drugi čovjek. No tek što izađe, pred bolnicom na njega naleti automobil i on umre. Kad se nađe pred Bogom, negoduje: »Ali, Gospodine… rekao si mi da ću živjeti još četrdeset godina!« A Bog će: »Ups, oprosti… nisam te prepoznao…«
A ispričali su mi i jedan koji me se izravno tiče, o papi Franji u Americi. Ide više-manje ovako: čim izađe iz zrakoplova u New Yorku, na apostolskom putovanju po Sjedinjenim Državama, papu Franju dočeka golema limuzina. Malo mu je neugodno zbog sve te raskoši, ali onda pomisli kako odavno nije vozio, a takav auto ama baš nikada, i zato pomisli: pa dobro, tko zna kad ću opet imati priliku… Pogleda limuzinu i zamoli vozača: »Ne biste mi možda dali da malo ja probam?« A vozač će: »Gledajte, Vaša Svetosti, stvarno mi je žao, ali ne mogu, nikako, znate, procedure, protokol…« Ali znate što se priča, kakav je papa kad si uvrti nešto u glavu, uglavnom navaljuje on, navaljuje, sve dok vozač ne popusti. Papa Franjo tad sjedne za upravljač i vozi po jednoj od onih golemih cesta i… svidi mu se, nagazi gas, 50 na sat, 80, 120… Sve dok ne začuje sirenu i policijska kola mu priđu i zaustave ga. Mlad policajac priđe zatamnjenom staklu, papa pomalo prestrašeno spusti prozor, a mladac problijedi kao krpa. »Ispričajte me na trenutak«, kaže i vrati se u svoja kola da nazove centralu. »Šefe… mislim da imam problem.«
A šef će: »Kakav problem?«
»Pa, zaustavio sam auto zbog prekoračenja brzine… ali u njemu se vozi velika faca.«
»Koliko velika? Gradonačelnik?«
»Ne, šefe, veća faca od gradonačelnika…«
»Pa tko je veća faca od gradonačelnika? Guverner?«
»Ne, još veća faca…«
»Nije valjda predsjednik?«
»Još veća faca, rekao bih…«
»Pa tko može biti veća faca od predsjednika?«
»Čujte, šefe, nemam ja pojma tko je, reći ću vam samo da mu je šofer papa!«
Evanđelje nas upozorava da ponovno postanemo kao djeca (Mt 18, 3), radi vlastitog spasenja, podsjeća nas tako da iznova steknemo njihovu sposobnost za smijeh, a ona je, psiholozi su se pobrinuli da izračunaju, deset puta veća nego kod odraslih“, piše Franjo, a prema njegovoj želji ova je iznimna knjiga prvotno trebala biti objelodanjena tek nakon njegove smrti. No zbog proglašenoga Jubileja nade i izazova sadašnjega vremena, odlučio je u siječnju 2025. objaviti tu svoju dragocjenu ostavštinu.
Rad na pisanju autobiografije pape Franje započeo je u ožujku 2019. godine. Nakon dugog niza susreta, razgovora, analize javnih i privatnih tekstova i dokumenata te pisanja u suradnji s Carlom Mussom, papa je 30. srpnja 2020. odobrio i inicijalima potpisao svaku stranicu prve verzije rukopisa kakav je dovršen s tim datumom, izrazivši isprva u pisanom obliku izričitu želju »da se knjiga objavi tek nakon moje smrti«, kao i dogovor da se rukopis dopuni u nastavku pontifikata.
Sveti je Otac također vlastoručno na dan 9. kolovoza 2024. odredio da se njegova autobiografija na svim jezicima objavi počevši od siječnja 2025., godine novog Jubileja nade, i potpisao je “tiskati” na svakoj stranici novog rukopisa, koji je dopunjen tijekom četiri godine pa sve do prvih dana prosinca 2024. Namijenio je k tome za ilustraciju knjige nekoliko izvanrednih privatnih fotografija, uz vlastite bilješke. Jednako je tako odobrio i potpisom potvrdio tekst i sliku na naslovnici. Tekst i slika su, uz nužne prilagodbe, identični u svim zemljama obuhvaćenim međunarodnom objavom knjige.
Izvorno pod radnim naslovom “Moja priča”, autobiografija je prema želji pape Franje dobila konačni naslov „Nadaj se“, pod kojim će biti objavljena na raznim jezicima i u više od 100 država.
Papa ju je definirao kao svoju autobiografiju od samoga početka rada na pisanju 2019. godine, a „Nadaj se“ ujedno je prva autobiografija u povijesti koju je napisao papa. U drugim knjigama-intervjuima ili tekstovima nastalima u suradnji s novinarima – od El Jesuita (Isusovac), napisanog u vrijeme kad je Jorge Mario Bergoglio bio kardinal u Buenos Airesu, do Let us Dream (Sanjajmo), od Life (Život) do El sucesor (Nasljednik) – papa Franjo više je puta spominjao epizode iz života, često u svrhu poticaja, ali „Nadaj se“ autentična je knjiga sjećanja: izvanredna priča o životu ispričana u prvom licu i jedinstvenim glasom. Kad je o njegovim prethodnicima riječ, autobiografsku knjigu Aus meinem Leben (Moj život) objavio je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger 1997., dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Tekst pokriva godine od 1927. do 1977., a kardinal Ratzinger izabran je za papu 2005. Drugi tekstovi, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., ili su knjige-intervjui (poput povijesne Prijeći prag nade pape Wojtyłe s Vittoriom Messorijem) ili su eseji (Isus iz Nazareta pape Benedikta).
Nadaj se, djelo napisano u suradnji s Carlom Mussom, bit će objavljeno na mnogim jezicima u više od 80 zemalja svijeta 14. siječnja 2025.
U nakladničkoj kući „Znanje“ s ponosom najavljuju djelo „Nadaj se“, prvu autobiografiju u povijesti koju potpisuje jedan papa. Knjigu je s talijanskog jezika prevela dr. sc. Snježana Husić.
„Hrvatski prijevod ove jedinstvene knjige očekuje se na policama knjižara od veljače 2025., dok će u pretprodaji knjiga biti dostupna na web shopu znanje.hr od sredine siječnja 2025.
