Postoje životi koji ne stanu u vijest. I postoje smrti koje nisu kraj, nego opomena. Smrt Serafine Lauš nije samo odlazak jedne žene. Ona je zatvaranje jedne ljudske povijesti koja je u sebi nosila više boli nego što riječi mogu podnijeti – i više dostojanstva nego što svijet često zna prepoznati.
U tišini sela Čukle, u mojoj župi Brajkovići, živjela je žena kakve su bile naše majke: tiha snaga kuće, čuvarica ognjišta, srce obitelji. Nije tražila pozornicu. Nije tražila da je se čuje. Živjela je jednostavno – i duboko. A onda je došlo zlo.
U lipnju 1993. godine izgubila je sve. Trojicu sinova – Dragana, Fabijana i Miroslava – i svojega muža Ivu. Kao da to nije bilo dovoljno, prošla je i tamu zatočeništva – logor u Čuklama i zatvor u Zenici. Jedanaest mjeseci poniženja, straha i neizvjesnosti. I – ostala je sama. Bez dice. Bez kuće. Bez sigurnosti. Poput tolikih iz našega kraja.
U jednome pismu iz tih dana, moj stariji brat fra Mirko piše kako je naša mama, bježeći pred zlom, ostala bez ičega – „nije ni maramice ni krunice imala“. Dao joj je maramicu, zagrlio je i otišao, ne znajući hoće li je više vidjeti. Takva je bila i Serafinina sudbin, samo još teža. Ona nije izgubila samo kuću i stvari. Ona je izgubila svoje najmilije. Ipak, ono što njezin život čini velikim nije samo križ koji je nosila, nego način na koji ga je nosila.
Istina bez mržnje
Serafina nije šutjela. Svjedočila je. Govorila je. Tražila je istinu. Išla je pred sudove, iznosila ono što se dogodilo, borila se da smrt njezine djece i muža ne bude prekrivena šutnjom. Nije tražila novac. Nije tražila osvetu.
„Ne tražim ništa… samo pravdu“, govorila je. Ali, pravdu nije dočekala. I tu počinje ono najteže pitanje: kako živjeti kada istina ostane bez odgovora, a pravda bez glasa? Mnogi tada izaberu mržnju. Serafina nije. I to je ono što njezin život uzdiže iznad same tragedije. To je ono što njezinu priču čini evanđeoskom. Jer lako je govoriti o oprostu kad nas ne boli. Ali živjeti bez mržnje nakon što si izgubio sve to nije ljudska snaga. To je milost koja dolazi odozgor.
Molitva kao štap
„Naši su stari uzimali molitve kao štapove na putu u vječnost“, napisao je jednom moj stariji brat fra Mirko. To nije samo lijepa rečenica. To je život našega naroda. Serafina je bila takva žena. S krunicom u ruci prošla je ostatak svoga života. Oslonjena na Boga, a ne na ljude. Na Istinu koja ne prolazi, kad sve drugo zataji.
Nije njezina bol nestala. Nije rana zarasla. Ali nije dopustila da iz nje poteče mržnja. I zato njezin život nije samo osobna tragedija. To je slika onog dijela Bosne i naše Lašvanske doline. Slika stotina majki koje su ostale bez svojih sinova. Slika naroda koji još uvijek čeka da istina bude izgovorena do kraja.
Pra’ulje – mjesto koje pamti
Serafina će biti pokopana na Pra’uljama (Prahuljama). Na mjestu koje je nekada bilo obična livada, a rat ga je pretvorio u najveće groblje – u tiho more križeva. Ondje gdje već počivaju njezina djeca. Ondje gdje je pokopan njezin muž.
Mi u našem kraju ne izgovaramo to “h”. Kažemo Pra’ulje. I možda baš u toj riječi ima nešto dublje, nešto što nije iz knjiga, nego iz srca. To nije samo groblje. To je mjesto gdje istina ne umire.
Jedna osobna uspomena
Pokušavam se sjetiti s kojim sam od njezinih sinova išao u školu. Ne mogu više točno reći, jer i kod mene su godine učinile svoje. Ali znam da smo zajedno odrastali. Zajedno išli u školu. Nedjeljom na misu. Primali sakramente u našoj crkvi svetih Petra i Pavla.
To je bio jedan svijet. I taj svijet je razoren. Ali nije nestao. Živi u sjećanju. I u ovakvim životima.
Što ostaje?
Na kraju ostaje pitanje: što nam ostavlja takva žena? Ne ostavlja ideologiju. Ne ostavlja govor mržnje. Ne ostavlja osvetu. Ostavlja primjer.
U vremenu u kojem je lako zapaliti riječ, ona nas uči kako je teško sačuvati srce. U vremenu u kojem se bol pretvara u mržnju, ona pokazuje da je moguće drukčije. U vremenu u kojem se istina prešućuje, ona nas podsjeća da se mora govoriti, ali bez gubitka duše.
Serafina Lauš sada više ne traži pravdu. Ona sada stoji pred Onim koji je sama Istina. Pred Kristom. I možda je to jedina rečenica koja može zatvoriti ovu priču: nije dočekala pravdu na zemlji. Ali je dočekala – Istinu.
I zato danas, dok je ispraćamo, ne govorimo samo počivala u miru. Nego i – hvala! Serafina, počivaj u Ljubavi Božjoj!
