Ovotjedna tribina koju je u Zagrebu na temu vjerskih zajednica i integracije migranata u hrvatsko društvo organizirala Hrvatska protestantska konferencija nije baš zaintrigirala javnost. Ni medije. Napose ne „stručnjake“ za migrante i vjerske zajednice s društvenih mreža, koji su kreirali javno mnijenje u slučaju nedavnog navodnog migrantskog napada na redovnicu u Zagrebu. A tema je itekako važna i oko nje okupili su se relevantni sugovornici iz Katoličke i Baptističke crkve te Islamske zajednice, koji su konkretno uključeni u rad s migrantima tj. stranim radnicima koji dolaze i ostaju u Hrvatskoj.
Oni su, budimo iskreni, još uvijek u sivoj zoni javnog mnijenja i društvenog fokusa. Premda ih je, prema nekim procjenama, u Hrvatsko znatno više od pola milijuna o njima se u javnosti ne govori mnogo. Odnosno, progovori se tek tu i tamo na razini ponekog (nasreću rijetkog) incidenta. Sustavnih istraživanja i javnih prezentacija o njima nema, kao što nema ni transparentne politike njihovog uključivanja u hrvatsko društvo. Sve je, nekako, prepušteno samo sebi.
Vjerske zajednice, kako je pokazala upravo spomenuta tribina, nisu tako inertne. Odnosno, činjenica da su migranti u pravilu prvo kucali na njihova vrata po dolasku u našu zemlju, osvijestila im je činjenicu da se odmah moraju aktivirati. Dakako, to proizlazi i iz samoga njihova nauka, jer je vjera i u kršćanstvu i u islamu neodvojiva od milosrđa i dobrih djela. No pokazalo se da strancima koji su kao radna snaga pristigli u Hrvatsku nije dovoljna samo duhovna ili humanitarna pomoć, nego da ih treba prihvatiti u društvo na način da ne budu u njemu strano tijelo, kojemu će kad-tad prijetiti odbacivanje. Nego da postanu dio društva, što u stvarnosti već i jesu, jer mnogi od njih ovdje već žive godinama, osnovali su obitelji, rade i pronašli su svoje mjesto pod sucem. To je činjenica, bez obzira kome se sviđala ili ne. Stvarnost koja se ne mjeri nekim vlastitim aršinom, nego društvena realnost koja nam se odvija pred očima.
Ključan pristup stranim radnicima otkrio je zamjenik muftije Islamske zajednice u Hrvatskoj Mevludi ef. Arslani rekavši kako ih ne treba asimilirati kao što je to učinjeno s muslimanima u Francuskoj ili getoizirati kao što je slučaj u Belgiji. Nego ih integrirati u društvo, jer je to jedini način da se ne stvore problemi. A to se vidi i u primjeru koji su na tribini naveli katolički svećenici i baptistički pastor, koji osim što su vrata svojih crkava, kuća i ureda za prihvat otvorili stranim radnicima, dodatno su se angažirali i oko pomoći poput učenja hrvatskog jezika. Poznato je, naime, da je to sad postala i zakonska obveza, a vjerske zajednice još otprije besplatno pomažu po tom pitanju. Dodajući kako im država pritom nimalo ne pomaže, premda je podijelila vaučere, no zakomplicirala je
kako do njih doći. Premda će i tu možda doskočiti upravo održana tribina, jer se vlasnik poznatog zagrebačkog prevodilačkog centra „Spes“, koji za to ima potrebne resurse, ponudio vjerskim zajednicama pomoć oko tehničkog rješenja toga pitanja.
Ovotjedna tribina tako nije otkrila da u Hrvatskoj postoje strani radnici, jer svi ih svakodnevno susrećemo, nego je otkrila da im treba pristupiti na otvoreniji i sustavniji način nego što se to dosad čini. Olakotna okolnost vjerskih zajednica pri tome je što one ne nastupaju kalkulantski i špekulantski. Niti zarađuju na njihovom dovođenju, niti brinu za lijeve ili desne glasove na političkoj sceni poput političkih aktera. Samo čine ono što su dužne po savjesti i nauku. Pa je dobro poslušati što nam imaju za poručiti.
