Crveni karanfili u rukama političara, grah iz velikih kotlova i pokoja rečenica o dostojanstvu rada, izgovorena onkraj radnog vremena. Traje taman da se obilježi praznik, pojede porcija i ode kući. Sutra se sve vraća na staro. Oni koji rade nastavljaju raditi, oni koji zabušavaju nastavljaju zabušavati, a oni koji žive od tuđega rada nastavljaju držati lekcije o pravednosti.
Ovogodišnjoj prvosvibanjskoj kulisi prethodio je bučan sindikalni refren. “Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine”, poruka je koju bi načelno svatko rado potpisao, baš kao i prosječnu plaću od 2.200 eura. Zahtjev je, doduše, upućen nevidljivim stablima iza Banskih dvora, na kojima valjda rastu plaće, odnosno onima koji ondje sjede, a prelijeni su nabrati i podijeliti novac.
Najviše žuči oko tog prosvjeda prosuli su mali i srednji poduzetnici, svakodnevno umorni ljudi za koje je “plaća na vrijeme” katkad nedostižan luksuz. Njima na vrijeme stižu samo računi i ljubavna pisma iz Porezne.
Stran im je i pojam radnog vremena. Znaju dobro onu staru, ako staneš ti, sve staje. Život prema toj maksimi zvuči herojski, ali se lako pretvara u patologiju. Liježu sve kasnije, planiraju obiteljski život između dva roka, uče djecu da pričaju tiše jer “mama ima poziv” ili “tata mora završiti nešto hitno”. Hitno, naravno, traje godinama i nemaju koga kriviti osim sebe samih.
Zato ih posebno zapeče kad čuju zahtjeve iz sustava koji, iz njihove perspektive, djeluje kao nezahvalnost bezbrižnih stanovnika Uhljebistana. Sustav doista ima svoje profesionalne parazite, ljude s doktoratom iz nestajanja. Ako se na stolu pojavi predmet, promatraju ga kao zalutalu životinju, možda će sam otići ako ga se dovoljno dugo ignorira. Posao im najčešće smeta u organizaciji pauza, a radni credo stane u tri riječi: pauza pa doma.
Iako su manjina, zbog takvih ljudi nastala je riječ uhljeb, a riječ je zatim, po dobroj hrvatskoj navadi, progutala sve pred sobom. Uhljeb je postao zajednički nazivnik za medicinsku sestru na izmaku snage, socijalnu radnicu koja nosi na duši tuđe obiteljske paklove, učitelja koji vlastitim novcem kupuje flomastere i referenta koji zna da će svaki propust završiti na njegovu šalteru, zajedno s čovjekom koji viče jer nema na koga drugoga vikati.
Ti ljudi nose i svoj rad i tuđi nerad, a usput frustraciju građana. Ali hrvatski prijezir ne zaustavlja se na uhljebima, posebna vrsta prijezira čuva se za ljude koji su po ljudskim kriterijima uspjeli. Veliki gazde nižu nekretnine i aute, opijeni mirisom kapitala koji u zemlji opće zavisti djeluje kao krunski dokaz karakterne pokvarenosti. Gleda ih se kao izrabljivače koji spavaju na svilenim jastucima punjenim tuđim prekovremenima. Ti ljudi, sviđali se oni nekome ili ne, pune državnu blagajnu iz koje se financira golemi javni sustav, posredno i plaće onih koji prosvjeduju.
Gramzivi kapitalisti koji kukaju iz svojih SUV-ova protiv armije zaštićenih kavopija, tako to nekako izgleda kad se prepustimo etiketiranju. Umirovljenici ih pak gledaju sa strane i pitaju se kako su nakon četrdeset godina rada završili s računicom koja ljudsko dostojanstvo mjeri akcijskom cijenom ulja.
Uzeli su svoj karanfil i pojeli porciju graha, listajući naslovnice koje ih iznova uvjeravaju da je lud svatko tko pošteno radi. Dok čitaju kako se novac poreznih obveznika, namijenjen sportu, pretakao kroz fiktivne račune u privatno bogatstvo i vulgarno razmetanje, ne ljuti ih samo kriminal. Ljuti ih što njihov rad, u korupcijom zatrovanoj zemlji, izgleda kao kazna za nesposobne. Nešto što se ima preživjeti do petka, do godišnjeg, do isplate kredita ili do penzije. Daleko, a i pomalo naivno, djeluje im ideja da je rad služenje u kojem bi trebalo tražiti radost i smisao. Ili, ako ćemo korak dalje u katoličkom smjeru, rad je sudjelovanje u Božjem stvarateljskom djelu. To je velika misao, opasna za sve naše male izlike. Jer ako je rad sudjelovanje u stvaranju, način na koji radimo otkriva što mislimo o Bogu, čovjeku i sebi samima.
Čovjek se, naravno, ne spašava količinom posla. Radoholičari mogu biti jednako izgubljeni kao notorni neradnici, a isti nas posao može činiti duhovno mrtvima i duboko živima. I to vrijedi i za onog čovjeka iz Holdinga koji u zoru mete cestu, a roditeljima služi kao prijetnja djeci na putu do škole: “Uči da ne bi završio kao on.” Taj čovjek zna više o svojoj ulici od svih koji njome prolaze. Zna gdje se skuplja lišće nakon juga, koja rupa proguta najviše opušaka i koji ugao svako subotnje jutro otkriva posljedice burnog noćnog života. U laktu ima uvježban pokret kojim metlu navodi točno gdje treba. On u svom poslu može vidjeti nešto što mu je ispod časti, a može vidjeti i služenje gradu koji ujutro neće znati njegovo ime, ali će hodati čišćom ulicom.
Služenje je možda i najradikalniji koncept rada. Ne traži da obožavaš svoj posao, iscrpljuješ se do svetosti ili trpiš nepravdu s pobožnim osmijehom. Traži da u onome što nam je povjereno ponovno pronađemo lice drugoga. Podrazumijeva da izlazimo iz zatvora vlastitog ega i prestanemo mjeriti baš svaki napor pitanjem “što ja imam od toga”. Dovoljno je da onime što radimo barem malo smanjimo količinu kaosa u svijetu.
Srp, čekić i crveni karanfili, ispražnjeni od tog dubljeg smisla, svake godine uspješno zasjene svetog Josipa Radnika, onoga koji traži da se zagledamo u sebe. Je li nam posao kazna, bijeg ili služenje? Razlika se na kraju ne vidi na platnoj listi, ali itekako se vidi na čovjeku.
