Opijelom i svojom besjedom patrijarh SPC Porfirije zakucao je zadnji čavao u lijes ekumenizma i međureligijskog dijaloga na ovim prostorima. Istini za volju, taj ekumenizam ionako je jedva na životu, klinički je mrtav i gotovo da nema zajedničkih točaka napose između dvije crkve. One Katoličke u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne. No nadu da bi se zajedništvo ipak moglo obnavljati i održavati dao je upravo sam Porfirije po svojem dolasku i boravku u Zagrebu, kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Svi se sjećaju njegove izjave kako će se on i Zagreb voljeti javno.
Do preokreta je došlo kad je Porfirije iz Zagreba otišao za patrijarha u Beograd. Najslikovitije se to moglo vidjeti kad je vojnim helikopterom došao na Cetinje ustoličiti mitropolita Joakinija, što je promatračima izgledalo kao crkveno-vojno-politički desant. Stoga su mu zagrebački prijatelji poručili da postoje tri Porfirija: zagrebački, beogradski i cetinjski. To ga je malo i naljutilo, pa je točno prije pet godina iz Jasenovca poručio: „Hrvatska i ja volimo se javno, ma koliko to nekome smetalo.“ Te da „postoje zapisane riječi i učinjena djela pa neka ocijeni svatko koliko je Porfirija“, kako je kazao. Međutim, postoje zapisane riječi i nakon njegove ovotjedne besjede nad lijesom ratnog zločinca Ratka Mladića, koji je ostavio jedan od najkrvavijih tragova na ovim prostorima. A za čije je ime patrijarh Porfirije rekao kako će „ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu osjeća i njeguje duboku zahvalnost, jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret, podnio žrtvu i položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda“. „Stojimo danas pred životom koji nije moguće odvojiti od jednog strašnog vremena – od užasnog rata, velikih stradanja, dubokih rana i trauma, izgubljenih domova, života i grobova“, kazao je. Kao i to da „nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv, niti njegova presuda može iscrpiti istinu o bilo kome, niti o jednom ljudskom životu“ te da je „posljednji sud Božji jedini konačan i do kraja pravedan“.
Osim, dakle, ona tri prijašnja Porfirija tj. zagrebačko-beogradsko-cestinjska, od ovoga tjedna postoji i četvrti. Kako ga nazvati, teško je i prevaliti preko usta. No jedno je sigurno, to više nije ekumenski Porfiije, koji će nakon Mladićeva sprovoda i ovakvih riječi o ratnom zločincu moći suvereno voditi ekumenske razgovore na ovim prostorima. Odnosno, koji će biti poželjan sugovornik drugoj strani. I to ne samo katoličkim biskupima u Hrvatskoj i BiH, nego i samome Vatikanu.
Prava je šteta što papa Franjo nije živ, pa da čuje Porfirijeve riječi s Mladićeva sprovoda. Jer je Franjo upravo u pravoslavnu braću polagao mnogo nade i izlazio im ususret sve do krajnjih granica, što je najbolje vidljivo njegovim zaustavljanjem dovršetka kanonizacije kardinala Stepinca na zahtjev SPC. Hoće li sad Vatikan shvatiti s kim ima posla? I da su katolici u Hrvatskoj i BiH taoci nečijih vatikanskih ambicija da se preko njihovih leđa uspostavi dobre odnose s pravoslavljem. Kojim pravoslavljem? Onim koje opravdava ratne zločine?
Porfirijeve riječi sigurno će odjeknuti snažno i u Vatikanu. Ne treba očekivati da će se Vatikan o njima oglasiti, ali će sigurno povući poteze koji će biti vidljivi. Teško je da će se oglasiti i HBK, jer ovo sve Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj ide u prilog i dovoljno je mirno promatrati razvoj situacije. A beogradski nadbiskup? Bit će zanimljivo vidjeti koje će on poteze vući u naredno vrijeme. Porfirije im je svima poslao dosad najjaču poruku. A prevedena na najjednostavniji jezik glasi – sad više nema razloga da Vatikan kardinala Stepinca ne proglasi svetim.
