DON DANTE & PONOĆNA PROPOVIJED: Na čiju rezervu ulja ti računaš – vjera se ne može unajmiti, milosrđe se ne može preprodati u tri ujutro, ni duša spasiti na tuđi pogon

Kiša i dalje bubnja po zagrebačkim krovovima, a grad se utopio u sivu, olovnu tišinu. Nedjelja je već odavno zakoračila u predvečerje, a pred očima nam još uvijek stoji ona prilika iz evanđelja – deset djevica i njihove svjetiljke. Pitanje koje nam gori pod kožom nije samo jesmo li ponijeli ulje, nego puno dublje, bolnije pitanje: čije ulje ti zapravo očekuješ? Na čiju rezervu računaš?
Lude djevice su u ponoćnoj panici zavapile mudrima: „Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!“ U tom vapaju krije se sva bijeda ljudske komocije. Koliko često kroz život prolazimo s mišlju da ćemo se, kad zagusti, već nekako ogrebati o tuđu vjeru, tuđu žrtvu i tuđu molitvu? Računamo na roditeljsku pobožnost, na prijateljevu širinu, na nečiju tuđu dobrotu ili milost koja će nas u zadnji tren izbaviti iz mraka. Milsimo da se miris tuđeg truda može preliti u našu posudu kad zakuca nevolja.
A odgovor mudrih bio je hladan, ali spasonosan: „Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!“
To je trenutak u kojemu čovjek ostaje potpuno gol pred samim sobom i pred Bogom. Nema posudbe. Nema švercanja na tuđi račun. Vjera se ne može unajmiti, milosrđe se ne može preprodati u tri ujutro, a duša se ne može spasiti na tuđi pogon. Onaj tko misli da može živjeti na rezervi tuđih molitvi, dočekat će zatvorena vrata i prekasno spoznati da se svjetlo ne rađa iz tuđega žara.
Zvuči li ti ovo poznato u ovim našim malim, svakodnevnim životima? Koliko puta u krizama, u trenucima kad puknu iluzije i kad nas stisne bol, gledamo oko sebe i tražimo krivca jer nam je svjetiljka suha? Očekujemo da će netko drugi nositi naš križ, odraditi našu pokoru, ispraviti naše krive Drine. A Zaručnik ne pita čije si ulje trošio – pita kakva je bila tvoja svjetiljka.
Zato nas ova kišna nedjelja skida do gole kože. Vrijeme je da prestanemo računati na tuđe rezerve. Ulje se stvara u tišini, u skrovitosti vlastite molitve, u svakom teškom oprostu koji si dao kad ti je ponos krvario, u svakoj suzi koju si isplakao u samoći, u svakom koraku koji si sam, s krunicom u džepu, napravio prema gore.
Kad padne noć i kad zazvoni ponoćni poziv, neće nam pomoći ničiji tuđi sjaj. Zato napunimo posude na vrijeme. Da ne bismo, kad se vrata otvore, ostali s pitanjem tko je zakazao – jer istina je uvijek samo pred ogledalom.