„Imenovan sam za nadbiskupa u Sarajevu u prosincu 1990. godine, a zaređen 1991. godine od Sluge Božjega Ivana Pavla II. u Rimu te sam u siječnju preuzeo voditi ovu mjesnu Crkvu. Bio sam pun nade kako dolaze nova vremena – demokratizacijom se otvara šire polje rada. Ali, nažalost, morao sam svršiti školu rata ili školu križa. U toj ratnoj 1994. godini imenovanom sam kardinalom. Sada kada me pitaju kako sam, odgovaram – hvala Bogu, još sam na svojim nogama i pri svojoj pameti. Nije to tek tako reći kada se osvrnem na sve ono što sam preživio i proživio, zajedno s narodima u BiH. Nisam siguran da će biti vremena pisati memoare. Koliko se samo političara izmijenilo, koliko međunarodnih predstavnika, koliko diplomata s kojima sam razgovarao i susretao se. Kada bih mogao, a i smio sve napisati, bila bi to zanimljiva knjiga života. Ovo što se “u medijima glođe”, to je tek jedna jedanaestina što vani pliva, a koliko je toga “podvodno” kao kod sante leda!? Hvala Ti, Bože, što još mogu i što imam još svijesti i savjesti s nadom živjeti i uporno ustrajavati na ispravnim načelima“, rekao je jednom zgodom kardinal Puljić.
NAJVAŽNIJE GODINE U ŽIVOTU KARDINALA PULJIĆA:
1945.
Vinko Puljić rodio se u Priječanima kod Banja Luke 8. rujna 1945. kao dvanaesto dijete Ivana i Kaje r. Pletikosa. Obitelj je živjela od očeve radničke plaće i obrađivanja vlastitog skromnog posjeda. Ivan i Kaja imali su trinaestero djece od kojih je troje umrlo u ranom djetinjstvu, a šestero u mladosti. Kad su Vinku bile tri godine, umrla mu je majka. Otac se kroz godinu dana oženio Anom r. Jurić pa je maćeha preuzela brigu za muževu djecu iz prvoga braka i vlastitih osmero koje je s njime stekla (od njih je dvoje umrlo u djetinjstvu). Kao srednjoškolac i student radio je fizičke poslove tokom ljetnih praznika da pridonese za obitelj i troškove svoga školovanja. Iz djetinjstva i mladosti s radošću se sjeća trapističke crkve i samostana „Marija Zvijezda“, posebno o. Antuna Artnera (1920-1995.) koji mu je bio duhovni vođa. Često je pričao da su svi ukućani štedjeli kada se nekom članu nabavljala obuća ili odjeća i tako učili obiteljsku solidarnost.
1961.-1970.
Prva dva razreda srednje škole završio je u Zagrebu, u Interdijecezanskoj vjerskoj školi kao sjemeništarac Banjalučke biskupije, a treći i četvrti u Đakovu na Liceju pri Visokoj bogoslovnoj školi na kojoj je završio i studij teologije. Osnovni zadatak profesora u vrijeme njegova studija bio je ugrađivati duh i smjernice Drugog vatikanskog sabora (1962-1965) u pojedine teološke predmete, a nisu još bili prevedeni s latinskog svi saborski dokumenti.
29. lipnja 1970.
Mons. Stjepan Bauerlein, đakovački biskup, zaređuje ga za svećenika Banjalučke biskupije u Đakovu 29. lipnja 1970. Istog dana zaređeni su vrhbosanski svećenici Ivan Mičić i Đuro Zrakić, ali u Sarajevu.
Mladu misu proslavio je kod trapista u dvorištu 19. srpnja 1970. zato što je crkva bila porušena od potresa. Uz mladomisnikovu brojnu rodbinu, svečanosti je prisustvovalo oko 5.000 vjernika. Kum je bio pater Antun, propovijedao je banjalučki svećenik Tomislav Matković, župnik je bio fra Rafo Lipovac s kojim ga veže životno prijateljstvo.
1970.-1978.
Prve tri godine svećeništva obavljao je službu kapelana u Banja Luci pod vodstvom iskusnog župnika mons. Branka Župančića.
Prva župnička služba bila mu je u Sasini kod Ljubije gdje je ostao nekoliko mjeseci. Zatim je 1973. premješten za župnika u Ravsku. Crkveni otac Jandro Begić rekao mu je na početku: „Sinko, drži se ti mladih; nas stare ne možeš ni popravit’ ni pokvarit’. Moli Boga za zdravlje, tebe će narod naučit’ pameti!“ Tu je počelo njegovo učenje od naroda da bi mu uspješnije služio. U Ravskoj je ostao pet godina.
1978.-1990.
U ljeto 1978. preuzeo je službu duhovnika u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru. U zajednici dječaka koji idu u srednju školu i razabiru kod sebe znakove svećeničkog poziva pod vodstvom poglavara, duhovnik je animator liturgije i duhovni pratilac svakog kandidata. Zajedno s rektorom Ivanom Prenđom pokrenuo je list „Zmajević“ u kojem su sjemeništarci objavljivali svoje radove te svoju zajednicu povezivali sa župama zadarske nadbiskupije i drugim crkvenim ustanovama. Organizirao je za đake izlete u prirodu i poticao na sportske aktivnosti. Bio je uz to ispovjednik benediktinki te nedjeljom ponekad odlazio na pastoralnu ispomoć na župama. U to vrijeme u Zadru su se školovali i kandidati Vrhbosanske nadbiskupije pa je duhovnik Puljić kontaktirao s njihovim župnicima i roditeljima te ih obilazio tokom ljetnih praznika. Prateći duhovno vrhbosanske sjemeništarce i surađujući sa svećenicima iz BiH u sjemeništu i na župama sjemeništaraca, počeo je upoznavati osobe i prilike u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ujesen 1987. imenovan je župnikom u Bosanskoj Gradišci te uz to članom Konzultorskog zbora Banjalučke biskupije i povjerenikom za pastoral zvanja. Odmah je osnovao Župno pastoralno vijeće s kojim je motivirao župljane za radove na župnoj crkvi i novoj zgradi župnog pastoralnog centra.
Kolovoz 1990.
Nakon što je 19. travnja 1990. umirovljen nadbiskup Jozinović te Sv. Stolica imenovala đakovačkog biskupa Ćirila Kosa za apostolskog administratora Vrhbosanske nadbiskupije, rektor Sudar predložio je ljeti 1990. da za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu bude imenovan Vinko Puljić. Pristali su kandidat i njegov biskup Alfred Pichler pa je biskup Kos potpisao dekret imenovanja 13. kolovoza. Novi vicerektor kao član odgojne ekipe bogoslova uz rektora, duhovnika i ekonoma predložio je da se u podrumskom dijelu Bogoslovnog sjemeništa otvori kućni bar u kojem bi studenti, profesori i njihovi gosti uz osvježavajuća pića provodili vrijeme opuštanja i razgovora. Ta zdrava novost se zadržala.
7. prosinca 1990.
„Kada me Sveti Otac postavio za pastira u vrhbosanskoj Crkvi, javno sam rekao da sam spreman umrijeti za tu Crkvu. Treba znati da nije junak onaj koji se ne boji, nego je hrabrost u tome da je ljubav jača od straha. Zahvaljujući mojim suradnicima, koji mi pomažu, mogu ostvarivati tu ljubav prema svećenicima, redovnicima i vjernicima unatoč svim opasnostima i rizicima pred kojima stoji obični krhki čovjek“, rekao je nadbiskup Puljić.
Imenovanje Vinka Puljića za nadbiskupa vrhbosanskog proglašeno je 7. prosinca 1990. Papa Ivan Pavao II. podijelio mu je biskupski red u Rimu 6. siječnja 1991., a nuncij Gabrijel Montalvo ustoličio ga je 19. siječnja u sarajevskoj katedrali. Imenovanje novoga nadbiskupa dogodilo se neposredno nakon prvih demokratskih izbora tako da je novoimenovani nadbiskup zajedno s drugim vjerskim poglavarima BiH i prije preuzimanja službe bio pozvan na prvu sjednicu demokratski izabrane republičke skupštine, a novi predsjednik BiH Alija Izetbegović prisustvovao je svečanosti ustoličenja u katedrali. Kad je nova vlada proglasila referendum na kojem će se građani izjasniti žele li ostati u krnjoj Jugoslaviji ili traže samostalnu BiH, novi nadbiskup u prigodnoj poslanici potaknuo je vjernike neka izađu na referendum 29. veljače i 1. ožujka 1992. te neka glasaju za samostalnost BiH, jer katolici imaju loše iskustvo s dotadašnjom zajedničkom državom.
1994.
Papa Ivan Pavao II. želio je 1994. posjetiti opkoljeno Sarajevo, no to mu je bilo onemogućeno. U nedjelju 30. listopada 1994., istodobno u Sarajevu i Vatikanu, objavljeno je imenovanje Vinka Puljića kardinalom, a papa Ivan Pavao II. uvrstio je nadbiskupa Vinka Puljića u Zbor kardinala svete Rimske Crkve na konzistoriju 26. studenog 1994.
„Mogu reći da sam zaista bio iznenađen, a i zbunjen, jer o tome nikad nisam razmišljao, a pogotovo nisam to očekivao. Jednostavno živio sam svoje poslanje predvodeći vrhbosansku mjesnu Crkvu, koja je razapeta na ovako užasan način i toliko krvari u ovom ratu. Zahvalan sam Svetom Ocu, koji je ovom gestom izmamio toliku radost u ispaćenom narodu. Osobno shvaćam da ovo veliko povjerenje jasno za sobom povlači i odgovornost. Ja ću jednostavno živjeti svoju ljubav prema Kristu, prema toj Crkvi i prema mom ispaćenom narodu boreći se da svaki čovjek mogne ljudski živjeti. I ovim imenovanjem izgovaram svoj “Evo me” i Gospodinu, i Katoličkoj crkvi, i ljudima kojima sam poslan. (…) Vjerujem da papa želi po svojim suradnicima biti nazočan na svim prostorima gdje djeluje Katolička crkva. Uvjeren sam da je ovim htio donijeti ohrabrenje ljudima koji pate i u ovom gradu i u Bosni i Hercegovini. To je samo nastavak njegovih pothvata da se rat zaustavi i da mir zaživi. Također osjećam da ovim papa podržava sva moja nastojanja, koja su u skladu s njegovim stavovima, a oni su u biti stavovi Katoličke crkve. Svakako moram reći da je to dar Svetog Oca Bosni i Hercegovini kao i Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu“, rekao je Puljić, kojemu su njegovi svećenici za prvi kardinalski nastup u katedrali darovali križ napravljen od pet gelera, simbol pet rana Isusovih, a lanac je bio od obična željeza, kao simbol zatočeništva u Sarajevu.
1995.-2015.
Postaje prvim predsjednikom Biskupske konferencije BiH. Treći put na tu funkciju izabran je 2015.
29. siječnja 2022. papa Franjo prihvaća njegovo odreknuće od službe vrhbosanskog nadbiskupa i na čelu Vrhbosanske nadbiskupije nasljeđuje ga mons. Tomo Vukšić.
