Točno prije godinu dana, tj. lani 19. rujna, međugorski je fenomen dobio najviši status u vrednovanju ukazanja i nadnaravnih pojava tzv. „nihil obstat“. Iliti ništa ne priječi. Odnosno, da nema zapreka pobožnosti koja se ondje odvija već 44 godine otkako su počela ukazanja 24. lipnja 1981. „Nihil obstat“ dodijelila je Međugorju jedna od najvažnijih vatikanskih kongregacija tj. po novome dikasterija – Dikastrij za nauk vjere. Kolika je ta odluka za sam Dikasterij bila važna pokazala je lani i činjenica da je ona objavljena na za to posebno upriličenoj jednosatnoj tiskovnoj konferenciji, na kojoj je sudjelovao prefekt Dikasterija za nauk vjere kardinal Victor Fernandez, tajnik Doktrinarnog odjela istoimenog dikasterija Armando Matteo te šef vatikanskih medija novinar Andrea Tornielli. Taj potez Vatikana omogućio je Međugorju da izađe iz desetljetne „sive zone“, koja mu je nametnuta stavom mjesnih hercegovačkih biskupa, koji su mu bili neskloni.
Put je bio dug, a seže još u doba Benedikta XVI., koji je prve intervencije imao još u definiranju tzv. Zadarske izjave ondašnje Biskupske konferencije Jugoslavije, koja nije dopustila da se u Međugorju događa bilo što nadnaravno, ali je preporučila pastoralnu i duhovnu pratnju. Silovitost protivnika Međugorja oslanjala se samo na prvi dio izjave, pa su se svim silama trudili zatrti međugorski fenomen, sve dok Benedikt XVI. nije osnovao 2010. posebno istražno vatikansko povjerenstvo. Ono je radilo četiri godine i zaključilo kako se već sad prvih sedam dana ukazanja može držati autentičnima, dok će se razdoblje od tada do danas i dalje pratiti i analizirati. Naprosto zbog činjenice da ukazanja traju i dan danas. Naime, od šestero vidjelaca s početka fenomena, troje ih i svakodnevno i danas ima ukazanja u isto popodnevno vrijeme kao i prvoga dana.
Nalaz te komisije trebao je biti opstruiran i to upravo iz ondašnje Kongregacije za nauk vjere pod vodstvom kardinala Mullera, no to je spriječio papa Franjo, koji je kazao kako bi se tako obezvrijedio dobar rad vrsnih kardinala i teologa. Nakon što je naredio prefektu Kongregacije da mu ga preda, poslao je svojega izaslanika u Međugorje (mons. Henryka Hosera), kojega je ubrzo instalirao apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom u župi Međugorje. Time je župu podvrgnuo upravi Vatikana i izuzeo je iz jurisdikcije mjesne biskupije, koja nad Međugorjem ima isključivo teritorijalnu nadležnost. K tome, papa Franjo ukida zabranu svećenicima u organizaciji hodočašća, koja je do 2019. bila na snazi.
Sve je to bio mučan i težak put do „nihil obstata“, kojim crkvena vlast još uvijek nije odobrila sama ukazanja, nego plodove Međugorja i pastoral. Međutim, najjednostavnija logika kazuje da današnjeg pastorala u Međugorju ne bi bilo da nije bilo ukazanja.
Uostalom, sam Vatikan to potvrđuje iz mjeseca u mjesec, nakon što sadašnji apostolski vizitator mons. Aldo Cavalli odobrava poruku koju Gospa svakog mjeseca svijetu upućuje na ukazanju vidjelici Mariji Pavlović Lunetti.
Ipak, „nihil obstat“ ima veliku sjenu. A to je rehabilitacija svih onih koji su zbog dosadašnjeg crkvene represije stradali zbog Međugorja. Onih preminulih poput fra Slavka Barbarića ili živih poput fra Joze Zovka, koji još uvijek trpi kaznu zbog poučavanja o Međugorju. Sve je to trebalo pasti zajedno u vodu s lanjskom objavom „nihil obstata“, ali nije. Tako da Međugorje još uvijek jednim dijelom trpi nepravdu, koju nakon svih ovih zbivanja Vatikan mora ispraviti. Jer ako je priznao plodove Međugorja, svjestan je da njih ne bi bilo bez aktera međugorskog fenomena. Gdje su vidioci i pojedini svećenici, poput fra Joze Zovka, središnje figure.
