Nakon opijela patrijarha SPC Porfirija više nisu u šoku samo Zagreb i Hrvatska koji su mu do jučer vjerovali, nego i cijeli svijet. Naime, Porfirije je svojom besjedom rehabilitirao „Ratka generala“, kako ga je nazivao, a ujedno time i ratne zločine koje je počinio Mladić upravo kao general JNA i zbog kojih je osuđen na doživotni zatvor. Nakon presude Haaškog suda nitko to više nije mogao učiniti, no na posljednjoj postaji ovozemaljskog puta ta je uloga pripala srpskom patrijarhu, koji je to maksimalno iskoristio rekavši kako „postoji i iskustvo čitavih naroda da zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvijek svima mjerili istom mjerom“. „I naš narod nosi takvo gorko iskustvo. Ne poričući odgovornost čovjeka za svoja djela, znamo da nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv, niti njegova presuda može iscrpiti istinu o bilo kome, niti o jednom ljudskom životu. Zato je posljednji sud Božji jedini konačan i do kraja pravedan“, kazao je Porfirije, što teološki može biti posve točno i ispravno, ali ne kao teza na sprovodu konkretnog osuđenog ratnog zločinca. Da je to izgovoreno na oproštaju od neke bake, sasvim bi drukčije zvučalo, no nad Mladićevim lijesom Porfirijeve riječi da Božji „sud nije nalik sudovima ljudskim“ zvuči kao izrugivanje Evanđelju, parodija Božje riječi i ponovno ubijanje Krista.
Sarkastično zvuči ono što je kazao kako zna da je „Ratko general“ bio kršćanin, što su „svjedočili svećenici koji su ga pohodili“ i da se „posljednjih godina smireno ispovijedao i pričešćivao tijelom i krvlju Kristovom, vjerujući i nadajući se u milost i ljubav Božju“ te se „na kraju upokojio držeći križ Kristoliki na svojim grudima“. Baš romantičan prizor, hvala Porfiriju, da čovjeku krenu suze od kršćanskog ganuća zbog neznane slike u javnosti o Mladićevu obraćenju! Šteta što je zaboravio da Mladića javnost pamti po zločinima i krvoproliću, a ne po kristolikosti koja nimalo nema veze s onim što je činio posve nevinim ljudima.
Da je ipak bio svjestan da ne govori na sprovodu nekoj baki, nego generalu koji je činio ratne zločine ipak na kraju svoje besjede potvrđuje i sam Porfirije rekavši kako se zna da će Mladićevo ime „ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu osjeća i njeguje duboku zahvalnost, jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret, podnio žrtvu i položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda“. „Stojimo danas pred životom koji nije moguće odvojiti od jednog strašnog vremena – od užasnog rata, velikih stradanja, dubokih rana i trauma, izgubljenih domova, života i grobova“, kazao je Porfirije moleći za Mladića, dodajući u molitvu prigodno i ostale žrtve rata. Čije? Pa zacijelo one „Ratka generala“! Kojemu ni Porfirijeva besjeda neće pomoći da izbriše krvavi trag koji je ostavio na ovim prostorima. Kao što ni Porfiriju više nitko i nikad neće vjerovati da se on, Zagreb i Hrvatska vole javno.
