Mnogi su, kao i potpisnik ovih redaka, očekivali da će se o spomenu žrtvama Jazovke na Žumberku prije nešto više od dva tjedna, netko sjetiti i dobrog duha Žumberka i žumberačke legende vlč. Mile Vranešića. Ali nije. Što je, gledano iz onoga što je on učinio za Jazovku i njezine žrtve, prava nepravda. Naime, na kraju 80-ih i na početku 90-ih kad je otkrivena Jazovka, bio sam mladi novinar „Vjesnika“ koji je s jednim ili dvojicom kolega gotovo svakodnevno odlazio u Sošice i na Jazovku, kako bismo izvještavali o nečemu što je dotad bilo obavijeno zavjetnom šutnjom i bez ijedne jedine informacije. Ključni su, dakle, bili sugovornici i razgovori sa svjedocima. Ali jao, svatko tko bi pomislio da je to bio lak zadatak, grdno bi se prevario. Kad bismo došli u Sošice, selo nadomak kojega se nalazi Jazovka, bilo je sablasno prazno. Čovjek bi čak pomislio da nitko u njemu ni ne živi. Kuće su bile zatvorene, prozori zastrti zastorima, nitko ne bi otvarao. U lokalnoj gostionici na spomen Jazovke, ako bi i zatekli nekoga, šutke bi nas odbili i napustili lokal. Jedini sugovornik bio je ondašnji župnik u Metliki, s druge strane Žumberka, vlč. Mile Vranešić.
Tako smo se, zapravo, i upoznali i sprijateljili. Vranešića je resila izuzetna hrabrost i nepokolebljivost s jedne strane, a s druge otvorenost i ustrajnost u traženju istine. Miris demokracije koji je dolazio s padom komunizma mirisao je i na otkrivanje istine o Jazovki, što je njemu dalo vjetar u leđa ne samo kako bi dao podršku istraživačima speleolozima i novinarima, nego kako bi probudio i crkvenu javnost. Praktički odmah započele su mise za nevine žrtve u Jazovci, a kod zlokobno zjapećeg ulaza u jamu postavljen je križ.
Međutim, vrlo brzo nakon otkrića Jazovke i sve više informacija koje su pristizale o njoj, tj. da su ondje skončale žrtve partizanskih i komunističkih ruku, počeo se stezati i obruč nove šutnje. Polako se prestalo s istraživanjima. Ostavljena su za neka „bolja vremena“, a paralelno s time nestalo je i novinskim napisa. Jazovka je ostala samo u središtu crkvene pažnje. Vranešića je to, dakako, beskrajno boljelo. U izravnoj vezi s kardinalom Franjom Kuharićem, pokušavao je probiti političku i medijsku blokadu oko Jazovke. Sam kardinal Kuharić posvjedočio je kako je to u susretu s ondašnjim političkim strukturama bilo gotovo nemoguće. Ispred Jazovke naprosto je bio postavljen zid. A postavili su ga oni visoko rangirani političari kojima je u jednom trenutku, nakon speleoloških i medijskih istraživanja, zaprijetilo potpuno razotkrivanje. Naime, prema njima je vodio trag zločina.
Zato je trebalo, ako se netko pita zašto, ovoliko dugo vremena da se zatvori krug nad Jazovkom. I da se ove godine 23. kolovoza, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, organizira dostojanstven pokop 814 žrtava komunističkog režima ekshumiranih iz jame Jazovka. S euharistijskim slavljem kojega je predvodio i nadahnuto u ime žrtava propovijedao nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša.
Bilo bi lijepo i korisno da se netko tih dana prisjetio i žumberačke legende vlč. Mile Vranešića, jer je on, zajedno s ostalim žumberačkim svećenicima, omogućio molitveni i liturgijski kontinuitet nad Jazovkom. Odnosno, kako je on sam kazao u jednom gostovanju na HKR-u: „Dolazili su hodočasnici, služile su se mise i što je najvažnije držalo se pod kontrolom da to ne budu vladajući politički mitinzi, nego molitveno dostojanstveni i kako sam znao uvijek reći – za grješnike molimo, a pravednicima se molimo za zagovor. Uglavnom znam da sam svoje odradio u duhu svog kršćanskog i svećeničkog poslanja, domoljubnog i zavičajnog.“