Autor: Darko Pavičić
Kod Antunovskog hoda i Zagreb pridea ne radi se o istim razinama identiteta. Jer sve oznake identiteta nisu jednake razine.
Doznajemo da će Bazilika Presvetog Srca Isusova nakon sutrašnje svetkovine biti ponovno zatvorena zbog obnove sve do Božića, kada će ponovno otvoriti vrata za blagdanska euharisijska slavlja.
“Nekad si mislim u glavi da previše tražimo od Isusa, a onda shvatim da je to molitva i da ne tražimo puno od Isusa. Ali ja mislim da će moj heroj ozdraviti”, piše osmogodišnja Julija, sestra Jure heroja.
U grčkom Novom zavjetu, krotkost je πραος (praos). U davna vremena, ovaj izraz nije se koristio za opisivanje tihog čovjeka u stjeranog u kut, već uhodanog konja: životinje koja je zadržala svu svoju divlju snagu, ali sada hoda pod sedlom i pokorava se najmanjem pokretu uzdi.
„Kad se čini da je Bog odsutan, moramo mu ponovno povjeriti terete koje nosimo u svojim srcima – čak i vapiti mu“, rekao je Papa.
Sveti je Otac pozvao prisutne da više ulažu u župna i biskupijska vijeća koja ne trebamo svoditi na birokratske formalnosti, nego ih gledati kao mjesta međusobnog slušanja za vršenje razlučivanja kako bismo spoznali gdje nas Gospodin želi, u čemu nas očekuje i na kakva nas obraćenja poziva.
A to da Bog šuti, to je sigurno. On stalno šuti! Ali nakon nekog vremena, kad mine faza tišine, shvatiš da je zapravo cijelo vrijeme govorio. Svi smo mi nestrpljivi.
Pretplatite se na naš newsletter
U svojim je riječima Banderas naglasio sposobnost umjetnosti da postavi duboka pitanja. „U svijetu koji je ponekad previše pojednostavljen, umjetnost nam pomaže da povratimo dubinu i dušu koju nam umjetna inteligencija pokušava ukrasti“, kazao je.
Sveti Otac pozvao je Crkvu u Španjolskoj da potiče zajedništvo sposobno prihvatiti bogatstvo darova, karizmi i osjećaja te je naglasio da u toj zadaći služba biskupa dobiva posebno značenje.
„Evo poruke za Španjolsku današnjice i sutrašnjice: neka religioznost koja je stoljećima animirala tu zemlju ne bude muzej prošlosti koji se posjećuje, nego škola vjere iz koje se može crpiti i danas.”
Postoje emisije koje čovjek priprema razumom. I postoje one druge, rjeđe, koje nastaju iznutra — iz memorije, iz rana, iz obitelji i iz onoga što se godinama nosi u tišini. Upravo takva će biti ova 496. emisija kršćanskoga rocka .
Molitva je najljepši oblik pamćenja. Ona ne briše prošlost. Ne uljepšava je. Ne pretvara se da se ništa nije dogodilo. Ali čovjeku dopušta da sve ono što nosi u sebi preda u Božje ruke. I tu onda počinje ozdravljenje sjećanja.
Bazilika će biti otvorena samo na blagdan u petak, nakon čega se ponovno zatvara do Božića zbog daljnje obnove.
Po sv. Hildegardi može poslužiti i kao vrlo djelotvoran i jak lijek protiv vrućice, prvenstveno kod odraslih, s obzirom da se kuha u vinu
Danas ljudi traže milost, a ne žele snositi posljedice svoga ponašanja. Misle da je dovoljno izgovoriti jedno usputno “oprosti” i da su time izbrisali sve rane koje su zadali.
Tajna uspjeha Antunovskog hoda mladih je u autentičnosti i snazi vjere, koju su mladi prepoznali i žele je živjeti u punini života.
Mladima na Antunovskom hodu prenesena je poruka zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, koji ih je pozvao da ovaj dan ne bude samo pješačenje, nego istinski put vjere.
Najčešće to traže oni čije zastave izvješene kod zagrebačkog HNK čuva šest policajaca, kako bi spriječili buntovnike da ih po tko zna koji put pod okriljem noći skinu s jarbola i tako performativno “ponosnoj zajednici” dočaraju svoju poruku: budite i vi ponosni u svoja četiri zida.
U toj noći amidža je ostao na svome kućnom pragu. Neki su ga nagovarali da pođe s njima. Govorili su mu da još ima vremena, da treba krenuti dok se može. Tada je izgovorio rečenicu koju u našem kraju mnogi i danas pamte: „Ajte vi, dico! S Božjim blagoslovom! Meni je ovde ostajat’.“
O tome kako je nastao Antunovski hod mladih, kako se organizatori duhovno pripremaju za njega, koji su izazovi pred njima, ali i koje milosti iz njega proizlaze, pogledajte i poslušajte uoči sutrašnjeg 8. Antunovskog hoda mladih.
Tradicionalna tijelovska procesija održana je i jučerašnjeg blagdana, nakon večernje svete mise i krenula je iz popularne zagrebačke Palme okolnim ulicama i trgovima našeg glavnog grada. Pogledajte fotografije našeg fotoreporetera Josipa Regovića iz Pixsella.
Toga dana upravo su imena bila ono što je najviše govorilo. Čitao sam ih na nadgrobnim spomenicima i pred očima su mi se pojavljivala lica ljudi koje sam poznavao. Sjetio sam se njihovih glasova, njihovih navika, njihovih radosti i briga…
Pravoslavni pogled na euharistijske darove posve je drukčiji od katoličkog. Prenosimo stoga tekst s bloga Pravoslavlje Hrvatska koji objašanjava u čemu su razlike.
Tijelovo nije blagdan onih koji su siti samih sebe. Dok takvi čuvaju svoje pozicije, pazeći da se slučajno ne uprljaju tuđom boli, Bog namjerno lomi sebe kako bi nahranio tebe, koji si ostao s vanjske strane vrata. Tvoje prezreno tijelo, iscrpljeno od udaraca na marginama, Njemu je najveća svetinja.
Tijelovska procesija je i ohrabrenje da se vjernici oslobode još od komunističkih vremena na ovamo, ili od vremena tzv. prosvjetiteljstva nekog nametnutog kompleksa vjere, kao da je to neracionalna, a po tome onda konzervativna i nazadnjačka stvarnost.
Kad sam nakon rata ponovno stao pred našu kuću, osjetio sam upravo neobičnu mješavinu tuge i zahvalnosti. Tuge zbog svega što se dogodilo i zahvalnosti što je ostalo sačuvano ono najvažnije. Jer kuću je moguće obnoviti, ali ono što se godinama gradilo u srcima ljudi ne može se ni spaliti ni protjerati.
Svatko tko poznaje manire vatikanskih diplomata i način djelovanja diplomacije Svete Stolice zna da nema ni riječi ni gesta koje se izgovaraju slučajno, nepotrebno ili ishitreno.
Na papinu odluku da proglasi svetkovinu za cijelu Crkvu utjecalo je još jedno euharistijsko čudo, kada su se 1239. hostije namijenjene kršćanskim vojskovođama prije bitke s muslimanima pretvorile u krvave mrlje i danas se čuvaju u relikvijaru u Daroci.
Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, rođene u Retinnesu blizu Liègea u Belgiji 1193. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja.