Autor: Darko Pavičić
Ženska pohota potpuno je oslobođena. Svoju porciju takve slobode dobio je i mladi samoborski đakon, bez da je pokazao isklesani torzo. “Poludjele Hrvatice” tada su se naglo poželjele ispovijedati, a u komentarima su bez stida i srama zorno opisivale kako bi ta ispovijed izgledala.
DUHOVNO RAZLUČIVANJE SUVREMENE KULTURE (5): Zašto Crkva ne šuti – između provokacije i brige za dušu
Ako Crkva govori o tami, onda to čini samo zato da bi još jasnije posvjedočila Svjetlo.
A Svjetlo, kako nas uči Evanđelje, svijetli i onda kada ga tama ne želi – i ne može ga obuzeti.
Crkveni pravnik i kancelar Zadarske nadbiskupije don Marin Batur odgovara na pitanje s kojim se susreću nevjenčani parovi. Njegovu objavu s Facebook profila prenosimo u cijelosti.
Na zidu franjevačke crkve u Dubravi u Zagrebu osvanuo simpatičan grafit s pozivom na potpuni oprost.
“Idolatrizacija se uvukla i u razmišljanje katolika koji su zatrovani medijima, koji misle da su političari ti od kojih oni nešto moraju izmoliti, tražiti uslugu, činiti kompromise. To nije katolički pristup, to nije katoličko djelovanje, to je jednostavno izdaja Krista“, poručio je dr. Josip Mužić
Don Josip Mužić otkriva i tri proročanstva njemačke mističarke Terese Neumann. Dva su se već ostvarila, čeka se ostvarenje trećeg. Pogledajte o čemu se radi.
Najsmrtonosnija zemlja za kršćane i dalje ostaje Nigerija. Od ukupno 4.849 ubijenih kršćana, čak 3.490 su nigerijski kršćani, što predstavlja porast u odnosu na prošlogodišnjih 3.100.
Bard katoličkog novinarstva don Živko Kustić jednom je kazao – najviše nam vole zavirivati u novčanik i gaće. Gledajući s toga zrenika, medijski pristup blagoslovu jedan od autentičnijih oblika komunističkog pogleda na svijet oko sebe.
Pretplatite se na naš newsletter
Zagrebačka nadbiskupija objavila je 13. siječnja da je katedrala otvorena svakoga dna od 8 do 19 sati, pa smo sljedećeg dana pohodili Zagrebačku prvostolnicu.
“Svemu je prethodila moja prehlada zbog koje nisam mogao govoriti, pa ni propovijedati na ponoćki…”, isprčao je mons. Željko Majić.
Portal Vjerujem.hr prvi je izvijestio o napadu na riječku crkvu sv. Jeronima prošloga tjedna.
Objavu poznatog svećenika prenosimo u cijelosti.
Katedrala će biti otvorena svaki dan za molitvu od 8 do 19 sati te za misna slavlja nedjeljom i svetkovinama.
Nije pošteno kriviti samo mlade. Njihova ranjivost često je odraz svijeta odraslih. Roditelji iscrpljeni, bez vremena. Odgajatelji preopterećeni sustavom. Društvo koje nudi zabavu, ali ne i smisao.
Ova mlada osoba doživjela je svoje krštenje punom dušom i djelovanje milosti nije izostalo. Toj su se duši doista otvorila nebesa i ona je očima vjere vidjela nebo koje je Bog pripravio i svetim krstom otvorio…
Ova emisija ne nudi gotove odgovore niti proglašava „dovršena obraćenja“. Ona poštuje put. Pokazuje da se povratak Bogu najčešće ne događa spektakularno, nego u nizu malih, tihih koraka: kroz trijeznost, disciplinu, molitvu, savjest i iskreno priznanje vlastite krhkosti.
Svjesno odaberimo ne djelovati na stari način. Baš kao što je to činio Josip, ne optužujući Mariju prema zakonu. Također kažemo: „Ovaj bijes nije moj, to je odjek mog pradjeda. Biram tišinu.“ U toj tišini rađa se Novo.
Papa je ponovio da “zaštita prava na život predstavlja neizostavan temelj svakog drugog ljudskog prava” i da je “društvo zdravo i istinski napreduje samo kada štiti svetost ljudskog života i aktivno radi na njegovom promicanju”
O slanutku Hildegarda piše sljedeće: „Slanutak je topao, lagan i ukusan kao hrana te ne povećava loše sokove u onome tko ga jede. Tko ima vrućicu neka isprži slanutak nad užarenim ugljenom, neka ga jede i bit će izliječen.“
Potpuni oprost mogu dobiti svi vjernici koji posjećuju u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili mjesto bogoslužja posvećeno sv. Franji u bilo kojem dijelu svijeta.
Ako je Ivan krstio za oproštenje grijeha, koja je svrha Isusova krštenja kada grijeha nije poznavao, a kamoli učinio?
Krštenje se sastoji od dviju faza velike simbolične važnosti: uranjanja i izranjanja. Uranjanje (koje je u katolikâ danas najčešće svedeno na polijevanje vodom) simbolizira iščeznuće grješnoga čovjeka u vodama smrti.
Stidnica ukazuje je da (još uvijek) većina žena taj dio svog tijela ne želi pokazati baš svakome tko naiđe. Stide se izložiti se na taj način. Nisu naravno sve takve, zato je toliko (be)stidnica dostupno na svakom ekranu, u krupnom planu.
Važno je razlikovati umjetnost od ideologije. Umjetnost smije provocirati, uznemiravati i postavljati pitanja. Ideologija, međutim, ne pita – ona poučava, uvjerava i oblikuje.
Sve se to dogodilo u Rijeci, gradu koji se voli predstavljati otvorenim, tolerantnim i kulturnim, ali koji se još uvijek muči s pitanjem ima li svetinja pravo na poštovanje kad prestane biti „popularna tema“.
Zašto se u ljubavi, obitelji i na poslu stalno nalazimo u istim sukobima, premda mislimo da smo sve „objasnili“? Zašto nas određeni tip ljudi iritira, iscrpljuje ili emocionalno ucjenjuje, dok se mi osjećamo nemoćno, frustrirano ili preopterećeno? Zašto, unatoč dobrim namjerama, često završavamo povrijeđeni, ljuti ili razočarani, kao da smo sudionici istog scenarija koji se ponavlja već desetljećima?
Rečenica „to su samo simboli“ danas se često izgovara kao obrambeni mehanizam. Njome se želi umiriti nelagoda, izbjeći dublje pitanje i preskočiti odgovornost. No simboli nikada nisu samo dekor. Simbol je sažeta poruka.
Napuštena nakon rođenja, obilježena nasiljem i gubitkom sigurnosti, rano je naučila da se ne može pouzdati ni u koga. Novac joj je postao mjerilo vrijednosti, tijelo sredstvo moći, a odnosi pokušaj bijega od praznine…
Novim molitvenim nakanama izbijen je glavni argument protivnicima molitve „muške krunice“ na trgovima hrvatskim gradova, koji su priznali da nemaju ništa protiv javne molitve, ali imaju protiv nakana na koje se moli.
Naše društvo prepuno je ljudi koji su kršteni, znaju ponešto o vjeri, ali su umorni, ravnodušni, bezvoljni, više ništa ne očekuju od Boga u kojega vjeruju i ne žele se zamarati traženjem. Opasnost za nas vjernike upravo je u tome da se pretvorimo u one koji sve znaju, a ništa ne čine kako bi se približili Bogu.