Vlatka Kalinić
Katolici ne duguju Crkvi bespogovornu obranu svakog čovjeka koji nosi kolar. Duguju joj istinu, baš kao i Crkva njima, a istina je da ugled koji se brani zataškavanjem nije vrijedan obrane. Krist je odabrao stranu – uvijek je na strani malenih.
Granica suosjećanja pomicala se korak po korak: najprije za onoga koji svakako umire, zatim za onoga koji možda neće još dugo, potom za onoga koji neće umrijeti, ali svejedno pati, pa za onoga čija je patnja psihička…
Bilića je morao braniti i Igor Štimac, čovjek čije se ime također vrtjelo u kombinacijama, i podsjetiti javnost na ono što bi u normalnoj zemlji bilo suvišno dokazivati: da je Bilić Hrvat, domoljub i vjernik.
Za razliku od vojske, katolicima je poslušnost uvijek bila manje pitanje hijerarhije, a više pitanje poniznosti. Ponos uvijek želi biti vlastiti učitelj, ali nikad nas neće naučiti krepostima do kojih dolazimo tek kada siđemo s vlastitog pijedestala. Poslušnost je zato izbor koji nas oslobađa vlastite samodostatnosti.
“Nekad moraš otići do Mjeseca da shvatiš koja je vrijednost doma”, rekao je Victor Glover, pilot NASA-ine misije Artemis II.
Nema više ja, sad smo mi. Dišemo kao jedno, navijamo kao jedno i molimo kao jedno, a kad lopta baš nikako neće u gol, u prevrtljivih devedeset minuta pojavi se pitanje: Bože, pa na čijoj si Ti strani?
Najčešće to traže oni čije zastave izvješene kod zagrebačkog HNK čuva šest policajaca, kako bi spriječili buntovnike da ih po tko zna koji put pod okriljem noći skinu s jarbola i tako performativno “ponosnoj zajednici” dočaraju svoju poruku: budite i vi ponosni u svoja četiri zida.
“Nijedan računalni sustav, koliko god bio sofisticiran, ne može stvoriti srce koje se daruje ni savjest koja razlučuje dobro od zla” možda je sama srž Papine enciklike.
Pretplatite se na naš newsletter
Čini se da je kazneni sustav upao u kobnu zamku, pa kršćansko milosrđe stavlja iznad obveze zaštite društva. Kao da je jedina svrha kazne rehabilitacija zlotvora, a jedini jamac rehabilitacije broj godina provedenih u ćeliji.
Možda ne znaju objasniti zašto, ali ljudi osjećaju kad ih se pokušava obrađivati umjesto informirati. Zato danas masovno gube povjerenje u medije i okreću se alternativnim izvorima informacija na društvenim mrežama, gdje samo otvaraju vrata kaosu koji više nitko ne može kontrolirati.
Modernu mantru “biram sebe pa ne biram majčinstvo” teško je iskorijeniti, metastazirala je davno unutar ženske borbe. Kako je to neuvijeno sumirala nekadašnja sjajna zvijezda crvene Radničke fronte Katarina Peović: “Ako si za obitelj, onda si protiv prava žena i jednakosti”.
Sutra se sve vraća na staro. Oni koji rade nastavljaju raditi, oni koji zabušavaju nastavljaju zabušavati, a oni koji žive od tuđega rada nastavljaju držati lekcije o pravednosti.
Svi mi, nesavršeni kakvi jesmo, trebamo blagoslov. Ne blagoslivlja se tu naš unutarnji nered, blagoslivlja se čovjek koji treba i traži Boga. Blagoslivlja se čežnja da milost uđe u život. I možda nas bolno, kroz godine unutarnjih lomova, potpuno preobrazi.
U sekularnom gradu svi s križem su im isti, bez obzira na to kleče li, pjevaju, hodaju ili samo idu na godišnje hodočašće. Tisuće mladih koji u Antunovskom hodu za njih su klerofašisti, baš kao što su prošlo ljeto svi na hipodromu bili ustaše.
U naprednim zemljama poput Finske, gdje se mogu udati jedna za drugu, ružičasti pir ne dočeka 41% ženskih parova. Za usporedbu, 27 posto muških i 22 posto heteroseksualnih parova ne preživi 10 godina zajedno. Ne treba crtati da su neformalne zajednice lakše raspadljive.
Zveckaju vilice, kuckaju čaše. Racionalna nevjera reže šunku i mrmlja sebi u bradu dok traje prijenos mise. Ranjena nevjera tupo gleda u plamen svijeće, a komotna se uvijek najglasnije šali i najbrže mijenja temu čim razgovor postane ozbiljan.
Bilo je jezivih čudaka i prije Valenta, ali malo tko je javno slavio čistu sladostrast s kojom opisuje silovanje djevojčice, bez ikakve etičke napetosti i moralne dvojbe.
Papu se to očito nije dojmilo, na svoj je način dao do znanja kako se ovaj sukob teško može podvesti pod ono što kršćanska tradicija naziva pravednim ratom. Dopušten je samo ako spašava više života nego što ih oduzima.
Znanstvenici u Oregonu već neko vrijeme iz stanica ljudske kože proizvode strukture nalik jajnim stanicama. Kako te nove stanice nemaju vlastiti genetski materijal, u njih pokušavaju ugraditi DNK dvojice muškaraca. I to će se zvati napretkom. Bitno je da se granice pomiču, a gdje je crta više nikoga nije briga.
Da je Crkva tek prazna institucija bez moralne težine ne bi bila meta ni predmet strateških razgovora o slabljenju. Unatoč vlastitim ranama i grijehu, još uvijek predstavlja ideju služenja koja čvrsto stoji nasuprot logici vladnja. I takva ranjena, i dalje smeta onima koji vjeruju da je bolje vladati u paklu nego služiti u raju.
Otvori se Božjoj milosti, otvori se drugome čovjeku, otvori se istini o sebi. Ljubav nije tek osjećaj koji dolazi i prolazi, nego odluka koja uključuje zrelost, odgovornost i darivanje, poručio je fra Ante Vučković.
Teško je reći što je opasnije, tražiti psihoterapeuta ili duhovnika u ChatGPTu. Oni koji mu pristupe u potrazi za smislom ili „duhovnim vodstvom“, nerijetko završe u alternativnim stvarnostima. Stroj je mnoge uvjerio da su na božanskoj misiji, pa su spremni ostaviti svoju obitelj sad kad su najednom „postali nekompatibilni sa smrtnicima“. Druge je sustav uvjerio da je bog sam, čista prisutnost koja budi duše.
Zrela muževnost zna kontrolirati svoju snagu i staviti je drugima u službu. Zna stati, zadržati impuls, podnijeti frustraciju bez eksplozije. Samodisciplina koja dozvoljava da razum i odgovornost upravljaju muškom energijom, ne obrnuto.
Ženska pohota potpuno je oslobođena. Svoju porciju takve slobode dobio je i mladi samoborski đakon, bez da je pokazao isklesani torzo. “Poludjele Hrvatice” tada su se naglo poželjele ispovijedati, a u komentarima su bez stida i srama zorno opisivale kako bi ta ispovijed izgledala.
Stidnica ukazuje je da (još uvijek) većina žena taj dio svog tijela ne želi pokazati baš svakome tko naiđe. Stide se izložiti se na taj način. Nisu naravno sve takve, zato je toliko (be)stidnica dostupno na svakom ekranu, u krupnom planu.
Ljudsko srce koje čezne za potomstvom, da bi dobilo što želi, trudnoću je spremno svesti na uslugu, a dijete na isporučeni paket. Graničnu kontrolu nisu uspjeli zaobići, pa je “paket” zapeo na carini.
„Jedan od bolnih znakova tame vidi se u demografskom padu. Narod koji se boji budućnosti i rađanja, koji izbjegava odgovornost i gubi povjerenje u smisao, polako se gasi iznutra“, nelagodna je rečenica izu propovijedi mons. Kutleše u božićnoj noći.
Blagostanje koje nije od ovoga svijeta uključuje sve ono što suvremeni koncept seksualnog blagostanja ignorira. Smisao. Povezanost. Vjernost. Darežljivost. Svijet možda zaboravlja, ali vjernici znaju: stvarno seksualno blagostanje nosi prsten. I to blagoslovljen za vječnost.
Naprosto je nedokazivo, empirijski i logički, da bi molitelji na bilo koji način proizvodili ili podupirali nasilje nad ženama. Aktivistice koje rade sa žrtvama same će reći da nasilje proizlazi iz patologije, ovisnosti i kulture nekažnjavanja. Pripisivati ga muškarcima koji kleče i mole znači svjesno zanemariti stvarne uzroke.
Dok stado urla, Crkva šuti. Uvijek ista taktika: pogni glavu i čekaj da oluja prođe. Ne dira ih što zbunjeni, zatečeni i povrijeđeni vjernici traže glas pastira. Ili možda ne vide koliko njihova šutnja produbljuje razdor?