Vlatka Kalinić

Papu se to očito nije dojmilo, na svoj je način dao do znanja kako se ovaj sukob teško može podvesti pod ono što kršćanska tradicija naziva pravednim ratom. Dopušten je samo ako spašava više života nego što ih oduzima.

Znanstvenici u Oregonu već neko vrijeme iz stanica ljudske kože proizvode strukture nalik jajnim stanicama. Kako te nove stanice nemaju vlastiti genetski materijal, u njih pokušavaju ugraditi DNK dvojice muškaraca. I to će se zvati napretkom. Bitno je da se granice pomiču, a gdje je crta više nikoga nije briga.

Da je Crkva tek prazna institucija bez moralne težine ne bi bila meta ni predmet strateških razgovora o slabljenju. Unatoč vlastitim ranama i grijehu, još uvijek predstavlja ideju služenja koja čvrsto stoji nasuprot logici vladnja. I takva ranjena, i dalje smeta onima koji vjeruju da je bolje vladati u paklu nego služiti u raju.

Otvori se Božjoj milosti, otvori se drugome čovjeku, otvori se istini o sebi. Ljubav nije tek osjećaj koji dolazi i prolazi, nego odluka koja uključuje zrelost, odgovornost i darivanje, poručio je fra Ante Vučković.

Teško je reći što je opasnije, tražiti psihoterapeuta ili duhovnika u ChatGPTu. Oni koji mu pristupe u potrazi za smislom ili „duhovnim vodstvom“, nerijetko završe u alternativnim stvarnostima. Stroj je mnoge uvjerio da su na božanskoj misiji, pa su spremni ostaviti svoju obitelj sad kad su najednom „postali nekompatibilni sa smrtnicima“. Druge je sustav uvjerio da je bog sam, čista prisutnost koja budi duše.

Zrela muževnost zna kontrolirati svoju snagu i staviti je drugima u službu. Zna stati, zadržati impuls, podnijeti frustraciju bez eksplozije. Samodisciplina koja dozvoljava da razum i odgovornost upravljaju muškom energijom, ne obrnuto.

Ženska pohota potpuno je oslobođena. Svoju porciju takve slobode dobio je i mladi samoborski đakon, bez da je pokazao isklesani torzo. “Poludjele Hrvatice” tada su se naglo poželjele ispovijedati, a u komentarima su bez stida i srama zorno opisivale kako bi ta ispovijed izgledala.

Stidnica ukazuje je da (još uvijek) većina žena taj dio svog tijela ne želi pokazati baš svakome tko naiđe. Stide se izložiti se na taj način. Nisu naravno sve takve, zato je toliko (be)stidnica dostupno na svakom ekranu, u krupnom planu.

Ljudsko srce koje čezne za potomstvom, da bi dobilo što želi, trudnoću je spremno svesti na uslugu, a dijete na isporučeni paket. Graničnu kontrolu nisu uspjeli zaobići, pa je “paket” zapeo na carini.

„Jedan od bolnih znakova tame vidi se u demografskom padu. Narod koji se boji budućnosti i rađanja, koji izbjegava odgovornost i gubi povjerenje u smisao, polako se gasi iznutra“, nelagodna je rečenica izu propovijedi mons. Kutleše u božićnoj noći.

Blagostanje koje nije od ovoga svijeta uključuje sve ono što suvremeni koncept seksualnog blagostanja ignorira. Smisao. Povezanost. Vjernost. Darežljivost. Svijet možda zaboravlja, ali vjernici znaju: stvarno seksualno blagostanje nosi prsten. I to blagoslovljen za vječnost.

Naprosto je nedokazivo, empirijski i logički, da bi molitelji na bilo koji način proizvodili ili podupirali nasilje nad ženama. Aktivistice koje rade sa žrtvama same će reći da nasilje proizlazi iz patologije, ovisnosti i kulture nekažnjavanja. Pripisivati ga muškarcima koji kleče i mole znači svjesno zanemariti stvarne uzroke.

Dok stado urla, Crkva šuti. Uvijek ista taktika: pogni glavu i čekaj da oluja prođe. Ne dira ih što zbunjeni, zatečeni i povrijeđeni vjernici traže glas pastira. Ili možda ne vide koliko njihova šutnja produbljuje razdor?

Osim što je izdaja javnog interesa i naroda kojem služiš, korupcija je i izdaja Boga koji ti je povjerio odgovornost. Mito, pisano je, zasljepljuje oči mudraca i izvrće riječi pravednika. Kad se koristi položaj da bi se bližnjemu otežalo, a izabranima olakšalo, vodi pohlepa, a ne Bog.

Činjenica da Bog može dati više onome tko je još jučer lutao u kaljuži nego onome tko je dvadeset godina bio „u sustavu“, otvara nelagodu koju nije pristojno priznati. Ljubomoru, čak. To je riječ koju crkveni ljudi izbjegavaju koristiti.

Mržnja uvijek obećava snagu, ali joj je jedini plod osušenost duše. Najprije ubija sliku svijeta, onda sliku drugoga, a na kraju sliku samoga sebe. Duhovnim očima gledano, to je trenutak u kojem čovjek odbacuje Božju sliku u drugome, ali isto tako i Božju sliku u sebi. Zato je mržnja smrtni grijeh, jer razara sposobnost za ljubav.

To što su odjenule bolničku uniformu ne prisiljava ih da postanu sredstvo protiv vlastitih uvjerenja. Savjest im se javlja jer u prekidu trudnoće ne vide izbacivanje neželjene nakupine stanica nego prekid ljudskog života. Iz te perspektive, staviti abortivno sredstvo u ruku trudnice je suučesništvo u ubojstvu.

Crkva je osmislila najbolju moguću formulu za isprike. Nacrt ima zadanu strukturu: imenovanje i priznanje grijeha, iskreno kajanje, odluku da se više ne griješi i čin pokore. Tu formulu javne osobe i stručnjaci za komunikaciju uglavnom uporno zaobilaze. Sve njihove isprike pate od istih boljki, sadrže “ako” i “ali”, prebacuju odgovornost i rijetko idu korak dalje od šupljih riječi.

Pedofili su sada poremećeni samo ako uzrokuju patnju drugima. Kako Hrvatska psihološka komora veli u obrani svoje kolegice Jurin: “Misli same po sebi nisu djela… Izjednačavanje misli i djela poznata je kognitivna pogreška koju psihološki tretmani ciljano smanjuju.” Naravno da misli i djela nisu isto, ali nisu ni potpuno odvojene pojave. Štoviše, misli su u pravilu okidači za djela.

Možda je krajnje vrijeme da djecu prestanemo učiti samo kako da izbjegnu sukobe, a počnemo ih odgajati da budu branitelji dostojanstva, vlastitog i tuđeg. Jer društvo koje djecu uči da gledaju svoja posla kad netko pored njih trpi nasilje, zapravo odgaja generaciju promatrača koji će sutra, kad odrastu, šutke promatrati životne nepravde bližnjih. Ako danas ne nauče stati uz prijatelja u razredu koji je slabiji, kako će sutra stati uz kolegu žrtvu mobinga ili susjedu koju suprug zlostavlja?
U srcu prave kršćanske pedagogije uvijek je zauzimanje za drugoga.