Tag:

Vlatka Kalinić

U potrazi za inspiracijom autori novog San Sira pogled su podigli prema Duomu, zaštitnom znaku Milana, jednoj od najvećih i najljepših katedrala svijeta. Zagrebačka katedrala autorima maksimirskog stadiona nije ušla u kadar.

Crkva je ipak u stoljeće i pol od vlastite giljotine stigla do toga da gorljivo traži zaustavljanje tuđih pogubljenja.

U braku kakvom katolici teže, neovisnost ne postoji. Postoji samo međuovisnost. Uzajamnost, međusobno darivanje, zajednički rast prema svetosti. Takve propovijedi ne postaju viralne, lebde u nedohvatljivoj klerikalnoj apstrakciji.

Dolazak pape Lava XIV. u Francusku djelovao je kao oslobođenje od osloboditelja. Bog nit je ovdje mrtav nit je nebitan, dočekuju ga živi ljudi.

Opraštati „sedamdeset puta sedam“ ne znači neprestano se izlagati istome zlu. Oprost prije svega govori o tome što će žrtva činiti s vlastitom mržnjom.

Od silne želje da iz škole uklonimo svaku moguću opasnost, počinjemo neprimjetno mijenjati samu ideju škole. Nikad nije bila zamišljena kao prostor u kojem je svatko tko dođe potencijalni sigurnosni rizik. Trebala je biti i ostati mjesto na kojem se uvježbavaju vrline dok ne postanu narav.

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter

    Suosjećanje je doista jedna od najljepših ljudskih sposobnosti, otvara nam vrata milosti. Ali zdravo suosjećanje nikada od nas ne bi tražilo da zamaglimo granice između razumijevanja i opravdavanja. Bilo čega, pogotovo ubojstva djece.

    Jednima je tek smrt dovoljna kazna, pa sad slave što je monstrum napokon skončao i nadaju se da onaj dolje ima dovoljno suhog drva za novog stanovnika vječnog podzemlja. Drugi pak smrt vide kao veliku nepravdu jer zlotvor za života nije dovoljno propatio. Premalo im je to godina provedenih u staračkim pelenama iza haaških rešetaka.

    Najnovije

    Odjevena u plamen i čađu, Dalmacija je dočekala Veliku Gospu. Pod obranu se njezinu utječemo, ali molitva traži i ljudske ruke. Mala djela velike ljubavi pokazali su mnogi.

    Otpisan je otpad, otpisan je i čovjek kojem su ga zakopali pod noge. Papa Franjo je taj obrazac zvao kulturom odbacivanja, u Gospiću se samo pokazalo koliko duboko može ići.

    Igramo se pogađanja jer Požeška biskupija, po dobrom starom crkvenom običaju, igra bunker. Od čega se brane šutnjom, isto je pitanje. Ako je požeški biskup odmah ponudio punu suradnju policiji i time ispravio grijehe propusta onih koji su biskupski štap nosili prije njega, istina je na njegovoj strani.

    Katolici ne duguju Crkvi bespogovornu obranu svakog čovjeka koji nosi kolar. Duguju joj istinu, baš kao i Crkva njima, a istina je da ugled koji se brani zataškavanjem nije vrijedan obrane. Krist je odabrao stranu – uvijek je na strani malenih.

    Granica suosjećanja pomicala se korak po korak: najprije za onoga koji svakako umire, zatim za onoga koji možda neće još dugo, potom za onoga koji neće umrijeti, ali svejedno pati, pa za onoga čija je patnja psihička…

    Bilića je morao braniti i Igor Štimac, čovjek čije se ime također vrtjelo u kombinacijama, i podsjetiti javnost na ono što bi u normalnoj zemlji bilo suvišno dokazivati: da je Bilić Hrvat, domoljub i vjernik.

    Za razliku od vojske, katolicima je poslušnost uvijek bila manje pitanje hijerarhije, a više pitanje poniznosti. Ponos uvijek želi biti vlastiti učitelj, ali nikad nas neće naučiti krepostima do kojih dolazimo tek kada siđemo s vlastitog pijedestala. Poslušnost je zato izbor koji nas oslobađa vlastite samodostatnosti.

    “Nekad moraš otići do Mjeseca da shvatiš koja je vrijednost doma”, rekao je Victor Glover, pilot NASA-ine misije Artemis II.

    Nema više ja, sad smo mi. Dišemo kao jedno, navijamo kao jedno i molimo kao jedno, a kad lopta baš nikako neće u gol, u prevrtljivih devedeset minuta pojavi se pitanje: Bože, pa na čijoj si Ti strani?

    Najčešće to traže oni čije zastave izvješene kod zagrebačkog HNK čuva šest policajaca, kako bi spriječili buntovnike da ih po tko zna koji put pod okriljem noći skinu s jarbola i tako performativno “ponosnoj zajednici” dočaraju svoju poruku: budite i vi ponosni u svoja četiri zida.

    “Nijedan računalni sustav, koliko god bio sofisticiran, ne može stvoriti srce koje se daruje ni savjest koja razlučuje dobro od zla” možda je sama srž Papine enciklike.

    Čini se da je kazneni sustav upao u kobnu zamku, pa kršćansko milosrđe stavlja iznad obveze zaštite društva. Kao da je jedina svrha kazne rehabilitacija zlotvora, a jedini jamac rehabilitacije broj godina provedenih u ćeliji.

    Možda ne znaju objasniti zašto, ali ljudi osjećaju kad ih se pokušava obrađivati umjesto informirati. Zato danas masovno gube povjerenje u medije i okreću se alternativnim izvorima informacija na društvenim mrežama, gdje samo otvaraju vrata kaosu koji više nitko ne može kontrolirati.

    Modernu mantru “biram sebe pa ne biram majčinstvo” teško je iskorijeniti, metastazirala je davno unutar ženske borbe. Kako je to neuvijeno sumirala nekadašnja sjajna zvijezda crvene Radničke fronte Katarina Peović: “Ako si za obitelj, onda si protiv prava žena i jednakosti”.

    Sutra se sve vraća na staro. Oni koji rade nastavljaju raditi, oni koji zabušavaju nastavljaju zabušavati, a oni koji žive od tuđega rada nastavljaju držati lekcije o pravednosti.

    Svi mi, nesavršeni kakvi jesmo, trebamo blagoslov. Ne blagoslivlja se tu naš unutarnji nered, blagoslivlja se čovjek koji treba i traži Boga. Blagoslivlja se čežnja da milost uđe u život. I možda nas bolno, kroz godine unutarnjih lomova, potpuno preobrazi.

    U sekularnom gradu svi s križem su im isti, bez obzira na to kleče li, pjevaju, hodaju ili samo idu na godišnje hodočašće. Tisuće mladih koji u Antunovskom hodu za njih su klerofašisti, baš kao što su prošlo ljeto svi na hipodromu bili ustaše.

    U naprednim zemljama poput Finske, gdje se mogu udati jedna za drugu, ružičasti pir ne dočeka 41% ženskih parova. Za usporedbu, 27 posto muških i 22 posto heteroseksualnih parova ne preživi 10 godina zajedno. Ne treba crtati da su neformalne zajednice lakše raspadljive.

    Zveckaju vilice, kuckaju čaše. Racionalna nevjera reže šunku i mrmlja sebi u bradu dok traje prijenos mise. Ranjena nevjera tupo gleda u plamen svijeće, a komotna se uvijek najglasnije šali i najbrže mijenja temu čim razgovor postane ozbiljan.

    Bilo je jezivih čudaka i prije Valenta, ali malo tko je javno slavio čistu sladostrast s kojom opisuje silovanje djevojčice, bez ikakve etičke napetosti i moralne dvojbe.